Rusija je na svojim krilima iznjedrila najbolje od književnosti. Željeli mi to priznati ili ne, ukoliko posmatramo jednu nacionalnu književnost, Rusija je održala jednu konstantu stvaralaštva od 18. vijeka pa sve do danas. Samim tim, mnogi njeni pisci spadaju u kanon književnosti, a za mnoge će svijet tek i da čuje. Oduševila sam se kada sam vidjela da u izavalaštvu LOM postoji jedan ruski pisac čije ime na našim prostorima nije bilo toliko zvučno, a koji je za kratak vremenski period dobio simpatije velikog broja čitalaca. Njegovo ime jeste Sergej Dovlatov, a ovom prilikom kazaću vam Inešto više o njemu i njegovoj knjizi Puškinova brda.

Dovlatov je bio pisac i novinar Sovjetskog Saveza, ali je veliki dio svog književnog stvaralaštva napisao u SAD-u. Kroz djelovanje Komunističke partije, rad Sergeja Dovlatova bio je stalno cenzurisan i neobjavljivan. Upravo iz tog razloga Dovlatov odlazi u SAD. Tek po dolasku Gorbačova na vlast u Rusiji dolazi i do liberalizacije, a samim tim Dovlatova djela postaju dostupna i ruskoj javnosti. Danas njegovo ime predstavlja jednog velika ruske književnosti druge polovine dvadesetog vijeka. Danas su njegova djela prevedena na više od 30 jezika među kojima su romani “Kompromis”, “Zona”, “Puškinova brda”, “Naši”, “Zanat”, “Kofer”, “Strankinja”, “Predstava”, “Filijala”, kao i zbirke priča: “Nevidljiva knjiga”, “Solo na andervudu”, “Marš samaca”. Bio je prijatelj Brodskog, koji se za njega zalagao smatravši da Dovlatov ima šta da ponudi svijetu.

Nakon dugog traganja za prevodiocem, Katarina Dovlatov, kćerka Sergeja, prevela je knjigu Puškinova brda na engleski. Smatra se da je ovo jedno od njegovih najličnijih knjiga. Od samog početka knjige, ona je zaista sjajna. Jednostavno vas zarobi da je čitate. Knjiga je protkana jednom ruralnom komedijom koja na jedan duboki filozofski način ismijava velikane 20. vijeka, kao što su Marksova brada, Lenjinovo čelo ili Puškinovi zalisci. Oprostite, ja volim ovu vrstu satire.

“Humor je ukras nacije. Ni tokom najtežih, najmračnijih godina nije zamirala zajedljiva i gorka, prostodušna i oštroumna ruska šala. I želio bih da vjerujem: sve dok možemo da se šalimo, bićemo veliki narod”, kazao je Dovlatov.

Radnja prati naratora Borisa Alikhanova, koji je alkoholičar i neobjavljeni autor. On je na putu da radi kao turistički vodič na jednom od imanja koji su bili u posjedu velikog pjesnika Aleksandra Puškina Mnogi dijelovi knjige su autobiografski. Boris se nikako ne slaže sa svojom ženom, pragmatičnom Tanjom, koja planira da emigrira. Upravo ova figura alkoholičara jeste jedna vrsta anti-sovjetskog heroja koja je prisutna i kod Ljermontova, ali i Turgenjeva. Moram da naglasim, da je ova knjiga jedna od onih u kojem nemate jasnu sliku negativca, ili nekakvu narativnu napetost. Ova knjiga jednostavno predstavlja život i sve ono što on može da bude. Samo, nemojte da se zavarate lakoćom čitanja. Iza ovih, na prvi pogled jednostavnih rečenica, nalazi se cijeli jedan novi, drugi svijet, a knjiga vas stalno tjera da razmišljate.

S obzirom da je i Dovlatov sam emigrant, naravno da emigracija igra veliku ulogu u njegovom životu. Tako i Boris dok razmišlja od odlasku i emigraciji iz Rusije i ne zna kako će bez svog jezika, svog naroda i svoje ,,lude države“.

Iako sam čitala dosta ruskih pisaca, Dovlatov se nekako razlikuje. Da li zbog toga što je u svom stilu pisanja uspio da spoji zapad i istok, ili zato što sa svojom ironijom i tendenciji ka samouništenju, koja je takođe protkana realizmom, pokušava da čitaoca uvuče u jedan sasvim novi, zanimljivi svijet književnosti.

Copy link