Traganje za spokojem Fernanda Pesoe

Šetajući Lisabonom i diveći se zgradama i ljepoti ovog grada, nemoguće je ne naići na lik čovjeka sa brkovima. Čini mi se da je svuda oko mene, čini mi se da njegov duh još uvijek hoda gradom. Veliki portugalski pjesnik, pisac modernizma, književni kritičar, filozof, prevodilac i nadasve jako neobičan čovjek-Fernando Pesoa, još uvijek privlači književne crviće da analiziraju njegova djela, i otkrivaju detalje iz njegovog života. Ako bih mogla uz riječ „ekscentrik“ staviti jedno ime, bilo bi to njegovo.

Pesoa je rođen 13. juna 1888. godine u Lisabonu. Ranu mladost provodi u Durbanu, u Južnoj Africi, a kasnije se vraća u Lisabon. Bio je briljantan učenik, a studirao je portugalsku književnosti i bio je opčinjen engleskim jezikom na kojem je želio da piše. Ubrzo je prekinuo svoj studiji i posvetio se samo prevođenju, a u časopisu Orfej ubrzo objavljuje svoje prve modernističke radove“. Prvu zbirku pjesama „Antinous“ objavljuje na engleskom 1918., zatim objavljuje još dvije. Prvu knjigu na portugalskom („Masaža“) objavljuje 1934. U toku njegovog života uzdržavao se radeći kao prevodioc francuskog i engleskog jezika, živio je kod svojih prijatelja i poznanika vodeći samački život, a već 1935. godine umire od akutnog hepatitisa dobijenog zbog teškog opijanja. Ovo zvuči nevjerovatno uzeći u obzir da se na faklutetima širom svijeta njegova poezija i djela danas proučavaju skoro kao posebna akademska disciplina.

Ali u periodu dok je stvarao, bio je jedan od najproduktivnijih pisaca. Nije pisao samo poeziju, pisao je i filozofske i prozne tekstove, drame, priče, ali i svoja lična razmišljanja i poglede na svijet. A jedna od knjiga koja danas podstiče najviše polemika jeste „Knjiga nespokoja“ . Ovo je filozofsko-biografska knjiga. Ne zapravo, ovo je knjiga koja ne podliježe bilo kakvim klasifikacijama i žanrovskim svrstavanjima. Ovo je knjiga, koja vas odvede do ludila, baci u najtamniji kutak ljudskog uma, i digne sve do posljednje zvijezde. Knjiga je spojena od Pesoinih spisa koji su pronađeni poslije njegove smrti, a nastale ja kao pokušaj da se ovaj tekst organizuje. Pisac luta sa identitetima, poigrava se sa mislima, otkriva svoje najveće misli i tajne, ali nas i vodi u nezaboravno putovanje po Lisabonu. U knjizi se tačno mogu mapirati mjesta koja je Pesoa posjećivao, gdje je boravio, taverne u kojima je jeo i pio i ljudi koje je sretao. Ono što je posebno fascinantno za ovog pisca jeste to da je osmislio heteronime, odnosno druge pjesnike i pisce o kojima je pisao. On nije pisao samo pod drugim imenima-pseudonimima, nego je osmišljavao pojedince, ličnosti sa svojim istorijama, životima, ličnim karakteristikama i njima davao život i ulogu pisca. Upravo za ovu knjigu uzima njenog tvorca-Bernanda Soareša, koji je samo jedan od Pessoinih 70 heteronima. Da zamislite, dati život, osmisliti jedan cijeli svijet 70 likova. Zaista nevjerovatno zvuči. Na ovoj knjizi je Pesoa radio zadnjih 20-ak godina prije smrti, ali je ostala nedovršena. Prvi put je objavljena u cjelovitom obliku 1982. i izazvala međunarodnu pažnju. Puni prevod na engleskom jeziku izašao je 2001. godine.

Neki Pesoini heteronimi su otkriveni tek u 21. vijeku, a četiri se najviše ističu: Alberto Kaeiro, Rikardo Reis, Aljvaro de Kampos i gore spomenuti Bernando Soareš. Prva trojica su pisali jedni o drugima i hvalili svoja djela pišući književne revije. U njegovim djelima ogledaju se lične borbe pojedinaca, racionalnost i iracionalnost, tradicija, želja za apsolutnim, ali i jedna velika samoća, koju je ovaj pisac osjećao stvarajući svoja djela. Kako je razmišljao ovaj veliki čovjek, govori samo jedna od mnogih njegovih pjesama „Trafika“.

Trafika

Nisam ništa.
Nikad neću biti ništa.
Ne mogu htjeti biti ništa
Isključivši to, imam u sebi sve snove svijeta.

Prozori moje sobe,
moje sobe jednog od miliona svijetova
za koje niko ne zna koji je
(a da to zna, šta bi znao?)
vi gledate na tajnu ulice u neprekidnoj vrevi ljudi,
na ulicu nedostižnu za sve misli,
stvarnu, nemoguće stvarnu, određenu,
nesaznatljivo određenu,
s tajnom stvari ispod kamenja o biću,
sa smrću što meće buđ po zidovima
i sijede vlasi po čovjeku,
sa sudbinom što vodi kola s teretom
svega na putu ničega,

Pobijeđen sam danas, kao da sam spoznao istinu,
vidovit sam danas kao da sam na samrti,
i kao da više nemam srodstva sa stvarima
osim jednog zbogom, ove kuće i ovog ugla ulice
što se pretvaraju u niz vagona i osim
zviždućeg odlaska iz unutrašnjosti moje glave,
i stresa mojih živaca i škripe kostiju u pokretu…

Iskreno, već odavno ne pridajem previše pažnje osvajanju Nobelove nagrade za književnost, i to iz nekoliko razloga. Prije svega, smatram da je kriterij za dodjelu ove nagrade često upitan, jer je često vođen politikom, slično kao i mnoga druga takmičenja, bilo da su u pitanju muzička, kulturna ili umjetnička priznanja. Mislim da to ne bi trebalo biti tako. Nagrade bi trebalo da se dodjeljuju isključivo na osnovu književnog kvaliteta – stila pisanja, snage riječi, forme i inovativnosti – a ne na osnovu tema koje se politički uklapaju u trenutni diskurs.

Moje razočaranje dodatno je poraslo otkako Haruki Murakami, jedan od mojih omiljenih pisaca i najpoznatijih savremenih autora, koji je više puta bio nominovan, nije dobio nagradu. To je, za mene, značilo gubitak povjerenja u proces odabira. Čitanjem djela nekih laureata shvatila sam da mnogi od njih jednostavno ne ostavljaju dubok utisak na mene. Naravno, ko sam ja da sudim? Postoji odbor stručnjaka koji donosi ove odluke.

Takođe, ne dopada mi se činjenica da popularnost i prodaja knjiga nagrađenih autora vrtoglavo rastu nakon dodjele Nobelove nagrade. To jeste prirodna posljedica takvog priznanja, ali ostavlja utisak da književna vrijednost dolazi u drugi plan pred marketingom. Ipak, to je već odavno dio književnog svijeta.

Ipak sam odlučila napisati ovaj tekst jer smatram da bi, s obzirom na to da se radi o književnom blogu, bilo neprikladno ne osvrnuti se na dodjelu Nobelove nagrade. Iako možda nisam sigurna koliko to ima smisla s obzirom na moje stavove, čini mi se važnim podijeliti svoje mišljenje i pružiti kontekst koji će čitateljima pomoći da bolje razumiju moj stav.

Han Kang, južnokorejska spisateljica i dobitnica Nobelove nagrade za književnost 2024. godine, postala je prepoznata po intenzivnoj prozi koja se bavi dubokim pitanjima ljudskog postojanja. Nagrada joj je dodijeljena za „poetsku prozu koja istražuje istorijske traume i razotkriva krhkost ljudskog života“. Iako nisam još imala priliku pročitati njena djela, njen književni opus izazvao je globalnu pažnju i zaslužuje da mu se posveti prostor na ovom blogu.

Život i inspiracija

Han Kang je rođena 1970. godine u Gvangdžuu, gradu poznatom po burnoj istoriji koja je značajno uticala na njeno književno stvaralaštvo. Njena porodica, posebno otac Han Seung-won, poznati pisac, podsticala je njenu ljubav prema literaturi. Studije korejske književnosti na Univerzitetu Yonsei dodatno su oblikovale njen književni glas. Karijeru je započela pisanjem poezije, ali se kasnije posvetila prozi, pokazujući sklonost eksperimentisanju s formom i jezikom.

„Vegetarijanka“ – Prelomna tačka karijere

Roman „Vegetarijanka“ (2007) donio je Han Kang međunarodnu slavu. Ova priča o mladoj ženi koja odlučuje postati vegetarijanka suočava se s nerazumijevanjem svoje porodice i društva, ali istovremeno dotiče teme identiteta, slobode i nasilja. Minimalistički, ali intenzivan stil pisanja Han Kang učinio je ovaj roman jedinstvenim, donoseći mu Međunarodnu Bookerovu nagradu 2016. godine.

Njeni drugi romani, poput „Ljudske činidbe“, istražuju bolne istorijske događaje, poput masakra u Gvangdžuu 1980. godine, kroz perspektive različitih likova. Time Han Kang spaja individualne priče s kolektivnim traumama, postavljajući univerzalna pitanja o ljudskoj prirodi i sjećanju.

Bol i ljepota često idu ruku pod ruku, i ta koegzistencija je nepodnošljiva.
(Vegetarijanka)

Han Kang je poznata po spoju poetičnosti i brutalnosti. Njena proza prelazi granice tradicionalne naracije, fokusirajući se na emocije, unutrašnje sukobe i složene teme poput patrijarhata, nasilja i gubitka. „Bijela knjiga“ (2016) istražuje boju bijele kroz meditaciju o žalovanju, čistoti i prolaznosti.

Njena djela često izazivaju čitaoca da preispita sopstvene stavove o tijelu, duši i društvenim normama, što ih čini relevantnim i globalno razumljivim.

Zašto čitati Han Kang?

Iako se ukus čitatelja razlikuje, Han Kang nudi književno iskustvo koje je i izazovno i značajno. Njena djela nisu laka za čitanje, ali ostavljaju dubok utisak, podstičući čitaoce na razmišljanje o složenim pitanjima života i ljudskosti.

Ako želite da istražite njeno stvaralaštvo, „Vegetarijanka“ je dobar početak. Za one koji žele dublje razumijevanje njenog rada, preporučujem „Ljudske činidbe“ i „Bijelu knjigu“. Nadam se da će njena djela ubrzo biti dostupna širem auditorijumu, jer su teme koje obrađuje od značaja za sve nas.