Njegova djela prožeta su nevjerovatnom živahnošću, smijehom, satirom i duhom koji vam prosto popravi dan. Njegova ličnost bila je isto takva, a njegov životni put protkan dubokom unutrašnjom tugom i pokušajem shvatanja svijeta oko sebe.

Kao djetetu sigurno vam je nekada, negdje pod ruku došla neka Ćopićeva knjiga. Od „Orlovi rano lete“, ,,Ježeva kućica“, pa do pjesama iz zbirke ,,Mala moja iz Bosanske Krupe“. Često se Ćopić posmatra kroz prizmu dječijih djela. Ali iskreno da vam kažem, bio je mnogo toga više. Ovom prilikom, neću da pišem klasičnu biografiju ovog čovjeka, zaslužio je mnogo više.

Prva pročitana knjiga bila mu je “Migel Servantes” koju je, negdje u trećem razredu, kupio od učiteljice. U toj knjizi bio je opisan život slavnog španskog pisca Servantesa, skupa sa nekoliko odlomaka iz njegovog romana “Don Kihot“. Čini mi se da je naš Branko bio Don Kihot koji se nije više mogao boriti protiv vjetrenjača.

Moja rodna Banjaluka ga često prisvaja, i neka. To mi je posebno drago. Rijetki su ljudi sa dušom kao što je imao Ćopić. Najveći njegov problem je bio taj što je vidio i osjetio oštrice društva, komunizma, partije i ljudi. To je ono što uvijek pokušavam da predočim ljudima: svaki sistem na ovom svijetu imao je svoje dobre i loše strane, i prema tome ne smije nijedno državno uređenje da se idealizuje. Idealizacija je pogubna. U svakom sistemu bili su oni koji se nisu mogli uklopiti u njega ili nositi sa njim. Ćopić je bio jedan od tih ljudi. I znate šta? Takvi kao Ćopić su neophodni svim društvima ovog svijeta, jer bez njih nema kritičke misli koja mora da nosi, ako ništa bar jedan dio društva. Ta kritička misao mora da postoji, čak i ako je sistem gluv i ako taj zvuk „drugačije“ misli ne može da dopre do vrha, ona mora da postoji. Uvijek! Posebno kod mladih ljudi.

Pohađao je učiteljsku školu. Prvo u Banjaluci, Delnicama, Sarajevu, a završio je u Karlovcu. Nakon toga 1940. godine diplomira na Filozofskom fakultetu u Beogradu, odsijek pedagogija. Bio je u partizanima. Borio se za ono što ga je kasnije uništilo. Svojim književnim djelima Ćopić je naglašavao da će ono što će doći nakon fašizma, biti opasno. Ukoliko ste čitali njegov „Prolom“ možete da vidite kako je fenomenalno opisao čovjeka. Kako je fenomenalno opisao podjeljenost koja je bila čak i među partizanima, jer jednostavno ona je uvijek prisutna-među ljudima. Pokazao je šta rat čini, i koliko je Balkan rovit. Poslijeratna partija i komunizam ga nisu odobravali. Bio je u vrhu društva i mogao je da vidi, čuje i osjeti ono što većina naroda nije. Uoči Drugog svjetskog rata nalazio se u đačkom bataljonu u Mariboru. U danima Aprilskog rata on je, sa grupom svojih drugova, pokušao da pruži otpor neprijatelju kod Mrkonjić Grada. Posle toga je otišao u svoj rodni kraj, a sa početkom ustanka, stupio je u redove ustanika i među njima ostao tokom cele narodnooslobodilačke borbe. Sve vreme rata bio je ratni dopisnik zajedno s nerazdvojnim prijateljem i kumom, književnikom Skenderom Kulenovićem.

Djela su mu prevođena na ruski, engleski, francuski, nemački, ukrajinski, poljski, češki, bugarski, rumunski, slovenački i mađarski jezik. Bio je član SANU i ANUSRBiH. Bio je naš Mark Tven.

Njegovo djelo „Jeretička priča“ Tito je snažno osudio, a Branko se tada našao na špici kritike i samim tim stekao mnogo neprijatelja u Beogradu. Mnogi pisci su ga odbacivali, kritikovali, čak i vrijeđali. Od harizmatičnog čovjeka koji je bio u stanju da nasmije cijelu prostoriju, došlo je do toga da se ta energija gasi zbog vjetrenjača koje nije mogao da smakne sa svog puta. Pisao je o seljacima, o malom čovjeku, o životu, patnji, mentalitetu sela. Kreirao je likove koji su ostali urezani u kulturu, književnost prostora bivše Jugoslavije. Zanimali su ga siromasi, sanjari, djeca, skitničari. Pokušao je da dokuči bit postojanja čovjeka.

Toma Kuruzović, dugogodišnji prijatelj Branka Ćopića u jednom intervjuu opisuje dan kada je Branko otišao sa ovog svijeta:

– Ćopićeva žena, Bogdanka, pitala ga je kada će stići iz šetnje da postavi sto, da ručaju. Odgovorio joj je: “Sam ću postaviti, kad se vratim“. Nije ga bilo ni do podne, ni do predvečerja, tog 26. marta 1984. godine, kada se ubio. Našli su ga na betonu, pod mostom. Vidite, nije on bio tinejdžer, on je bio sedamdesetogodišnjak, koji je bio svestan svog postupka.

Nije se više vratio. Nakon njegove smrti i danas pokušavamo da odgonetnemo njegov lik. Samo moram da vam iskreno kažem, poznavala sam nekoliko ljudi kao što su Branko, koji su eto otišli sa ovog svijeta jer je breme postojanja postalo preteško. To je ono kad te u prsima stalno guši, a ti ne umiješ da pobjegneš iz svoje kože. I da možeš pobjeći ne znaš gdje, jer osjetiš, vidiš, znaš.

Fascinantno mi je posmatrati, kako su se naši pisci nosili sa svijetom oko sebe. Vremenima koja nisu bila jednostavna za postojanje.

Posebno me boli to što mi mladi ne znamo mnogo o ovom piscu, što smo ostali gluvi na njegova djela. Osim dječije književnosti i obaveznih lektira, Brankova djela možete samo da nađete još po buvljacima. Knjige iz onih nekih starih kolekcija koje više ne postoje. Takođe, ostali smo gluvi na ono što na je pisac i čovjek nama htio da kaže.

Molim vas ne dopustite da vaša djeca sutra ne znaju ko je naš Mark Tven, naš Don Kihot. Molim vas pričajte o sistemima u svijetu, o funkcionisanju svijeta i o onima koji su se borili za slobodu. Neku daleku, minornu, a opet veliku slobodu misli, bivanja i stvaranja.

Copy link