Uhvati zeca-Lana Bastašić

Volim knjige u kojima se radi o traganju za identitetom. Volim ih jer i sama tragam za istim, pokušavam da shvatim i sagledam sve moguće strane. To je često nemoguće, zapravo mislim da i uopšte nije moguće. Da li identitet može da se uhvati i kako se zapravo identitet jednog pojedinca uopšte definiše? Ovo su samo neka od pitanja koja se prožimaju u romanu Uhvati zeca od Lane Bastašić. Lana je lijepo uspjela da upakuje traganje za identitetom i definisanje onog JA na osnovu porodice, roditelja, zemlje u kojoj si rođen, maternjeg jezika, religije, nacionalnosti. Zec koji predstavlja to traganje, često je neuhvatljiv, čuči tamo gdje ga najmanje očekujemo, a sve što više tragamo za njim, sve nam više izmiče. Kako razumijeti Balkan u potpunosti, ako se on samo iznutra posmatra. Mora se odmaknuti, udahnuti i sagledati. Ovo je roman koji je 2020. godine dobio Nagradu Evropske unije za književnost, a ušao je i u uži krug za NIN-ovu nagradu. I nije bezveze vjerujte mi.

Tekst je nastao iz želje naratorke da shvati sama sebe, da se vrati u svoju zemlju, potraži svoj jezik, koji je odavno negdje zakopan i da preuzme malo ljudske kontrole koja joj je ostala u životu. Pri tom povratku, vraća se i prijateljstvu. Jednom od onih teških, što te uvijek vuku ka dole, a opet onih koji ti kroz sitnice daju krila. Sve što naratorka Sara nije, jeste upravo njena prijateljica Lejla. Zbog jedne poruke Lejle, Sara dolazi u Bosnu i Hercegovinu, i njih dvije kreću u potragu za Arminom, Lejlinim bratom koji je nestao u ratu, a koji je ujedno i Sarina prva ljubav. Sara se u Bosnu i Hercegovonu, iz koje je pobjegla, vraća nakon više od decenije, a čitaoci dobijaju uvid karakter dva glavna lika Saru i Lejlu koje predstavljaju nevjerovatne suprotnosti. Dok je Sara sa jedne strane razumnija, inferiornija, povučenija, Lejla je lucidna, puna samopouzdanja i jakim stavom, koja uvijek dobije ono što želi. Prema tome, tema romana nije samo prijateljstvo, nego je mnogo šira. Kreće se od pojedinca, a završava se na krvavom Balkanu. Upravo Armin je osoba koja je sve te godine spajala ove dvije djevojke, ondosno nada da će ga pronaći i da će jednog dana ugledati njegov lik.

“Bila je to prva godina našeg prijateljstva, samo što tada nismo tako razmišljale. Niko ne razmišlja tako kada neke priče počinju. Ne možeš da znaš da je to prvo poglavlje. U tom trenutku to je sve vrijeme i sva priča, nema ništa prije niti poslije.”

Vidjela sam da ovu knjigu mnogo porede sa drugim piscima. Nekako mislim da se ne može na osnovu motiva prijateljstva i glavnih ženskih likova u knjizi, tek tako jednostavno porediti knjiga djeteta Balkana, rata, mržnje, nesvhaćanja, svrstavanja, odlaska sa bilo kakvom tematikom ovog svijeta. Žao mi je. Ne može. Ne može jer je svako područje za sebe kompleksno. Svaki čovjek nosi svoje rane, a kada knjigu proučavamo, trebamo da je proučavamo kao jednu kompleksnu cjelinu. Zato svesti ovu knjigu samo na poređenje sa drugim piscima bilo bi velika šteta. Lanin roman je mnogo kompleksnija cjelina, protkana jakim simbolima, metaforama, a vidi se da se iza autorke krije veliko znanje o svijetu književnosti. Jak početak, koji odmah privlači čitaoce. Intertekst iza kojih se kriju velikani svjetske književnosti kao Džojs i Nabokov, ali i sam Luis Kerol. Autorka nas često vraća u sjećanja iz djetinjstva približavajaći nam na taj način dešavanja iz djetinjstva koja su uveliko uticala na njenu i Lejlinu ličnost. Postoje razlozi zašto smo takvi kakvi jesmo kada odrastemo.

Iznenađena sam pozitivno umijećem i stilom pisanja autorke koja nam ostavlja otvoreno pitanje, kako uhvatiti zeca?

U saradnji sa OSSI Beč, Knjigocrvić svake dvije sedmice napiše knjišku preporuku. OSSI Beč je naime organizacija koja pomaže našim studentima u inostranstvu. Više o njima možete saznati ovdje, a knjišu preporuku možete pročitati na ovom linku.

Malo je pisaca koji uspijevaju da čitatelja povuku za ruku i povedu ga kroz priču s lakoćom turističkog vodiča, ali i s dubinom književnog kustosa. Karlos Luis Safon to čini majstorski u svom kultnom romanu „Sjena vjetra“. Njegova priča nije tek niz stranica, već putovanje kroz fašističku Španiju i romantičnu Barcelonu, u periodu prije i nakon Španskog građanskog rata, pa sve do Drugog svjetskog rata. Ovo je priča o iskupljenju, misteriji i ljubavi prema književnosti – priča koja osvaja srca svojih čitatelja i ostavlja neizbrisiv trag.

Malo je romana koji zaista pričaju priče, a još manje pisaca koji čitatelja drže za ruku i vode ga kroz svijet svoje mašte.

Kao muzejski kustos ili turistički vodič, pisac vrhunske klase služi svom čitatelju, vodeći ga kroz lavirint priče. Upravo takvu ulogu preuzima Karlos Luis Safon u svom kultnom romanu „Sjena vjetra“.

Upoznajte Daniela Semprea, Hulijana Karasa, Jana Kublera i druge likove u ovoj mitskoj urbanoj priči smještenoj u Barcelonu. Radnja se odvija u Evropi prije i poslije Španskog građanskog rata i Drugog svjetskog rata, u vremenu fašističke Španije, ali i u romantičnoj Barceloni. „Sjena vjetra“ donosi tamu ispunjenu tajnama, no na onaj živ, pismen način – daleko od španske sapunice, iako u njoj ima suza.

Safonov roman obiluje svjetlom, kao i ključnim momentima iskupljenja, ne samo za likove već i za same čitatelje. To iskupljenje, koje čitavu priču čini nezaboravnom, neophodno je i neizbježno.

Knjige su ogledala: u njima vidiš samo ono što nosiš u sebi.

Groblje zaboravljenih knjiga, životopisni likovi, pisci bez publike – sve su to motivi koji čine ovaj roman remek-djelom književnog pripovijedanja. Ako na internetu budete tražili recenzije, možda ćete naići na opise koji roman smještaju u žanr horora. Međutim, to je daleko od istine. Ovo je priča o književnosti, ljubavi i onome što ste oduvijek željeli čitati.

Petoknjižje o iskupljenju, s Grobljem zaboravljenih knjiga u centru priče, zaslužuje da ga pročitate. Film? Nećete ga gledati. Safon je, za svog života, odbio sve ponude za ekranizaciju svojih djela, ostavljajući time jednu jedinstvenu nagradu svim svojim čitateljima – priliku da njegove priče dožive isključivo kroz čitanje.

Katkad se lakše povjeriti neznancu nego ljudima koje poznaješ. Zašto li je to tako? Vjerovatno zato što nas stranac vidi onakvima kakvi jesmo, a ne onakvima kakvima nas želi smatrati.

Zato vam od srca preporučujem „Sjenu vjetra“ i čitavo Petoknjižje. Da, špansko je, ali nije sapunica. Safon, kako je sam rekao u svojim romanima, znao je „s koje strane u priču treba ući“. Otkrio je tajnu pripovijedanja koja je, po mom mišljenju, nenadmašna.

Autor teksta: Damir Maksić