Prošla je još jedna godina. Bliže se praznici. Dolaze uz zvuke užurbanog vremena – života na slobodi, života u zatvoru, života na slobodi, života na pola, opet na pola, na vamo-ni tamo, samo za neke, onda za sve – ljudi postanu sretni kada se vrate u poznata stanja. Čekamo trenutak kada ćemo vidjeti svoje porodice, sarma je već zamotana, prasad ili janjad se peku, kuća miriše na keksiće.

Tiho se ušuškaš i pitaš se, jer se ljudi prerijetko pitaju, iako bi život bio puno razumljiviji i jednostavniji kada bismo to češće radili, i odjednom ti padne na pamet pitanje: Šta bi zapravo Andrić sada rekao? Na sve ovo? Na pandemiju i potrošačko društvo, na lateralne mislioce i na bezvezni Božić.

Na polici u mojoj sobi je uokvirena fotografija Ive Andrića koji na hartiji papira nešto ispisuje za svojim radnim stolom. Često gledam tu fotografiju i u dijalogu sa Andrićem se često pitam kako je proveo četiri kobne godine u svom stanu, zatvoren u četiri zida, da bi napisao svoja velika četiri djela? Morao je biti sam sa sobom, suočiti se sa strahom i otići tako duboko u potragu za smislom. Nisam ja Andrić, a nisi ni ti. Ali čini mi se da smo posljednje dvije godine bili zatvoreni i, poput Nobelovca, suočeni sa svojim mislima.

Ne brinite, svi nailazimo na prepreke i ponekad se pitamo kojim putem krenuti. Mislim da je pandemija samo pojačala taj osjećaj traženja sebe i svoje priče. Primijetili smo da vrijeme leti, da je život prekratak i da nema povratka. Shvatili smo da trebamo voljeti sebe i naučiti se nositi sa svojim mislima, ma koliko one bile teške ili kobne za nas. Shvatili smo da smo ljudi, da nam treba zrak, voda, kiša, zagrljaj, suze, poljubac i iznad svega shvatili smo da trebamo jedni druge. To i sam Andrić kaže.

,,Ljudi nikad neće prestati da traže i žele više i bolje od onog što im sudbina daje.“

Dodala bih, nemojte prestati tražiti.

Pitam se da li bi nam Ivo, i takvi kao Ivo zavidili ili bi im bilo teško gledati u šta smo se pretvorili. Dobro, realni da budemo, nije kao da je Ivo živio u sjajnim vremenima. Njegovo vrijeme protkano je najvećim zločinima u istoriji ljudskog roda. Nagledao se on tuge, patnje, okrutnosti, bezobrazluka i bezkičmenjaka. Mada, čini mi se da se kao ljudski rod nismo mnogo popravili, nego da su naša tuga, patnja, okrutnost, bezobrazluk i beskičmenjaci dobili drugačiji oblik. Stopili su se sa ekranima i usavršili su tehniku upriranja prstom i svrstavanja u grupe. Društvo koje bi željelo biti jednako, nikada nije bilo svrstano u više grupa.

Pitam se i šta bi Ivo rekao na današnju diplomatiju u jeku pandemije. Ni ona se nije mnogo promijenila, dobila je isto tako novi oblik i jedan faktor više, pandemiju. Ljudi ostadoše pijuni za veće svrhe i politike. Dok negdje zvecka oružje, drugi se smrzavaju i umiru na granicama, a treći sjede u komforu svoga doma i ne razmišljaju o svemu tome. Četvrti se prepiru o vakcinaciji.

Škrti smo Ivo, kao i tvoja Rajka iz Gospođice. Nismo tako htjeli, tako smo naučili.

Ivo, ne zamjeri nam.

Ljudi smo.

Ostali smo i dalje tako tupavi kao što smo bili.

Ali učimo. Idemo dalje.

A za praznike, rekao bi Andrić, iskoristi praznike, koje god da slaviš. Voli svoje najmilije, pazi na sebe i pazi na njih. I za kraj:

„Ne treba žuriti, jer život žuri“, rekao bi naš Nobelovac.

Milica Vuković

Copy link