Na današnji dan 1868. godine rođen je veliki pjesnik Aleksa Šantić. Zvuci nanula po kaldrmi i šaptanje Neretve ispod Starog mosta mnogo su inspirisali ovog velikog pjesnika čiji je život bio ispunjen buntom, ljubavi (ponekad nesrećnom), vjerom i borbom za neku bolju budućnost. I dok je Mostarsko sunce grijalo mladog Šantića, on je pokušavao da promijeni svijet pišući neke od najljepših stihova ikada napisanih na prostoru Balkana. Volio je svoj Mostar. Volio je svoju Neretvu. Volio je i jednu Maru, a poslije toga i jednu Anku, poslije i jednu Zorku. Volio je svoj zavičaj i svoje ognjište. Nakon završene trgovačke škole u Trstu i Ljubljani, Šantić se vraća u svoj dragi Mostar. Biva predsjednik Srpskog pjevačkog društva “Gusle” gdje upoznaje Svetozara Ćorovića i Jovana Dučića. Sa Dučićem i Atanasijem Šolom osniva i književni časopis “Zora”, koji je izlazio do 1901. godine. Inspirisan njemačkim pjesnikom Hajnrihom Hajneom, Šantić uticaj takođe poprima od Vojislava Ilića i Jovana Jovanović Zmaja, a sve pjesme piše sa dubokim emocijama. Bilo da se u njima radi o burnim državnim pitanjima, ljubavi prema zavičaju ili prema ženama, Aleksa kao da svaki put svoje srce ostavlja na papiru. Upravo zato je i danas jedan od omiljenih pjesnika na našim prostorima. Njegova ljubavna poezija nastaje pod uticajem sevdalinke, a čitajući ih možete da zamislite sedefni sjaj Mjeseca, bašte u gajevima, ruže koje cvjetaju u proljeće u Mostaru, šedrvane i jorgovane. Ali jednu mu pjesmu ne možemo zaboraviti, onu koja se zove Emina. Onu koja se prenosila iz usta do usta, pjevala i pjevušila u baštama širom Bosne i Hercegovine.

Emina
Sinoć kad se vraćah iz topla hamama,
prođoh pokraj bašče staroga imama.
Kad tamo u bašči, u hladu jasmina
s ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je pusta!
Tako mi imana,
stid je ne bi bilo da je kod sultana.
Pa još kada šeće i plećima kreće,
ni hodžin mi zapis više pomoć’ neće!

Ja joj nazvah selam. Al’ moga mi dina,
ne šće ni da čuje lijepa Emina,
već u srebrn ibrik zahvatila vode,
pa niz bašču đule zaljevati ode.

S grana vjetar puhnu, pa niz pleći puste
rasplete joj njene pletenice guste.
Zamirisa kosa, k’o zumbuli plavi,
a meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
al’ meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
niti haje, alčak, što za njome crko’!
Originalni tekst pjesme objavljen je u časopisu Kolo 1902. godine

U pjesmi “Moja komšinica” objavljenoj 1901. godine Šantić piše o komšinici Mari, izjavljujući svoju ljubav, a onda dolazi ona prava, velika ljubav, njegova Anka. Anka Tomlinović bila je kćer siromašnog slavonskog fotografa Stjepana Tomlinovića i mladi par je žudno čekao momente kada će moći nasamo da priča o književnosti, snovima i Šantićevim stihovima. Pjesmu “Ako hoćeš” Šantić je napisao upravo njoj . Međutim, ovaj mladi par ubrzo nailazi na probleme u porodici i sredini jer je Anka bila Hrvatica, a Šantić Srbin. Ubrzo su prekinuli, a ovo je ostavilo neizbrisiv trag u pjesnikovom životu i stvaralaštvu. Šantić Anku nikada nije prebolio, niti zaboravio. A Anka se godinu nakon toga udaje i odlazi iz Mostara. Zorku Šolu upoznaje poslije Anke, ali ga ona zbog svoje porodice ostavlja i tako se i sam Šantić okreće rodoljubnim pjesmama, a ovaj period ovjekovječuje pjesma “Ostajte ovdje” koja je i danas ispisana na mnogim zidovima napuštenih zgrada i kuća širom prostora bivše Jugoslavije. Umro je od tuberkuloze u 55. godini života. Ostavio je za sobom stihove najljepših sevdalinki, a meni omiljena ostala je zauvijek “Što te nema”. Verziju ove pjesme prekrasno izvodi pokojna Jadranka Stojaković, a pjesmu na Jutjub kanalu možete da pogledate upravo ovdje.

Mostaru ću se uvijek vraćati, pomalo zbog Pere Zupca, pomalo zbog Marka Tomaša, a ponajviše zbog Alekse Šantića.

Što te nema 1897.

Kad na mlado poljsko cv’jeće
Biser niže ponoć nijema,
Kroz grudi mi želja l’jeće:
“Što te nema, što te nema?”

Kad mi sanak pokoj dade
I duša se miru sprema,
Kroz srce se glasak krade:
“Što te nema, što te nema?”

Vedri istok kad zarudi
U trepetu od alema,
I tad duša pjesmu budi:
“Što te nema, što te nema?”

I u času bujne sreće
I kad tuga uzdah sprema,
Moja ljubav pjesmu kreće:
“Što te nema, što te nema”…

Copy link