Ako biste me pitali koju bih knjigu nekome poklonila, rekla bih vam „Sto godina samoće”. Ovo je djelo velikog kolumbijskog, ali i svjetskog pisca Gabrijel Garsija Markesa. Spada u kanon svjetske književnosti, a za nju je Markes 1982. godine dobio Nobelovu nagradu. Nakon „Don Kihota“, ovo je najprodavanija knjiga na španskom jeziku.

,,Sto godina samoće” nije knjiga koja se lako čita, ali vjerujte mi vrijedna je svakog vašeg minuta.

Markes je ovo veličanstveno književno djelo napisao za 18 mjeseci. Jednom prilikom vozio se sa svojom porodicom na odmor, kada mu je sinula ideja za knjigu o pukovniku Buendiji koji se pred streljačkim vodom prisjeća popodneva kada ga je otac odveo da otkriju led. Tada, mu se u glavi stvara čarobni svijet Makonda, sela u kojem se dešava radnja romana. Naime, prije nego što uđem u detalje, moram naglasiti da roman nema osnovu u realnom svijetu. Okej, sada možemo dalje.

Bavi se sudbinom sedam generacija porodice Buendija, a čitaoc će naići na mnogo likova po imenu Aurelijano. U svom opusu sadrži mnogo ljubavnih priča, intrige, ali ono što je najfascinantnije jeste stil pisanja i kombinovanje mitova i stvarnosti kako bi se čitaocu objasnila mudrost života. Iako u naslovu stoji period od sto godina, radnja romana nije striktno ograničena na ovaj vremenski period.

Markes nam na jedan jednostavan način prikazuje spajanje realizma i magije. I jedno i drugo je neophodno kako bi se prenijela Markesova posebna ideja i koncepcija svijeta. Ono što je meni posebno predivno bilo u vezi sa ovom knjigom, jeste zapravo to koliko porijeklo ima uticaj na naš pogled na svijet. Višestruke perspektive likova posebne su za jedinstvenu stvarnost Latinske Amerike – uhvaćene između modernizacije i preindustrijalizacije; svijet rastrgan građanskim ratom i opustošen imperijalizmom – gdje su iskustva ljudi sasvim drugačija i raznolika. Magični realizam prenosi stvarnost koja uključuje magiju, ispunjenu praznovjerjem i religijom u svijetu. Takođe stapanje biblijske naracije i latinoameriče mitologije pomažu čitaocu da stvori sliku Markesovog svijeta.

U knjizi ćete vidjeti neke strašne događaje, koji su sasvim postali obični, a čini mi se da pomalo toga upravo i jeste tako u današnjem svijetu u kojem živimo, zar ne?

Stvarni život počinje izgledati kao fantazija koja je istovremeno zastrašujuća i fascinantna, a ovaj roman je pokušaj rekreacije i hvatanja tog smisla stvarnog života.

“Život je kraći nego što čovjek misli.”

Sto godina samoće

Ovaj roman sastoji se od 20 poglavlja, od kojih se većina bavi socijalnim, ekonomskim i društvenim razvojem sela Makondo. Na početku selo je mitski izolovano od svijeta, ali se postepeno otvara prema njegovim uticajima suočavajući se sa mnoštvom promjena. Kako godine prolaze likovi stare i umiru da bi se vratili kao duhovi ili se u sljedećem naraštaju reinkarniraju u nekom od članova porodice. Mnogi junaci imaju slična imena i osobine predaka čije greške često ponavljaju. Neobična predskazanja i posjete tajanstvenih Cigana dovode do sukoba, pojave streljačkih vodova i civilnih ratova koji se stalno ponavljaju.

Posljednja četiri poglavlja govore o dekadenciji i propadanju sela.

A šta se može naučiti iz ovog romana? Mnogo toga.

Mene je naučio da su red i haos ista strana medalje. Da se život ne dešava uvijek onako kako mi želimo. Da tuga i sreća dolaze jedno sa drugim. Da se mnogo želja ostvari, ali da uvijek ima ono nešto što će otežati put do ostvarenja tih želja. Da su ljudi raznoliki, sa svojim unutrašnjim osjećanjima i da svi drugačije posmatraju svijet, život i druge ljude oko sebe.

Za sada vam ništa više neću otkriti, samo ću vam reći da ako se ova knjiga ne nalazi na vašim policama, trknite u knjižaru ili iskoristite sjajne ponude na sajmovima knjiga i kupite je. Vjerujte mi nećete se pokajati čitajući ovo veliko djeo svjetske književnosti.

Zamolila bih vas samo: Imajte strpljenje sa ovom knjigom. Vjerujte mi kada je pročitate do kraja, znaćete zašto je svijet sa njom oduševljen.

Copy link