Mene je vijest da će iz trećeg razreda gimnazije u Srbiji isključiti izbor iz poezije Desanke Maksimović, a iz četvrtog – čuvenu zbirku velike pesnikinje “Tražim pomilovanje” apsoultno shrvala. Razlog za ovo, po mišljenju komisije, jeste taj da se poezija Desanke Maksimović ne uklapa u okvir epohe. Ovo je poražavajuće, ovo je tužno, ovo je nevjerovatno. Molim vas da se onda isključe svi pjesnici jer eto, njihova poezija ne odgovara poetičkim okvirima epohe. I Šantića, i Antića, i Miljkovića, i Disa, i Miru Alečković, i Ujevića, jer eto, svi su oni “neaktuelni”.

Desanka Maksimović je prije svega, jedina pjesnikinja na ovim prostorima, čije ime znaju na cijelom prostoru bivše Jugoslavije. Žena koja je tada pomjerala granice bivajući stipendista u Parizu, poliglota, prevodilac, tada, jedina žena među našim pjesnicima, čije su se pjesme i nekada čitale i čije se pjesme i danas čitaju, a svi mi možemo samo kapu da joj skinemo zbog toga. Svijet u kojem je Desanka stvarala, bio je možda drugačiji od onog u kojem trenutno živimo, ali čovjek je uvijek čovjek i “Tražim pomilovanje” je zbirka pjesama koja je itekako primjenjiva i u današnjim državnim uređenjima. Opet se radi o malom čovjeku, surovosti svijeta u kojem živimo, a njen humanizam i suosjećanje za čovjeka ostaće nešto što nijedna država, niti politika neće moći svrgnuti, niti poreći.

Ovo je žena koja je objavila pedesetak knjiga poezije. Pisala je o proljeću, o ljubavi, o miru, o rodoljublju, pisala je o vlasti, pisala je za sav narod i djecu. Pisala je Desanka…Uvela je jedan novi stil u poeziju, pun aliteracije i rime, ali i poziva ka dobroti u čovjekovom životu i njene važnosti. Sve njeno bilo je posvećeno ljubavi prema svima nama, onima koji su nekada živjeli, nama na kojima svijet ostaje. Suosjećajnost za svako biće, vjera u neko bolje sutra, u neko bolje vrijeme, vjera u ljubav, vjera u sve nas. UNESCO je proglasio za ličnost kulture, na Tašmajdanu joj je podignut spomenik, osnovana je i njena zadužbina. A ako ništa ovo nije bitno, voljela bih samo još reći da je u jednom djetetu, negdje u Budžaku usred Banjaluke probudila ljubav ka poeziji. To dijete sam bila ja. A sigurna sam da nisam jedina. Takvih kao ja ima mnogo gdje god da se uče njene pjesme i gdje god se njeno ime spominje.

Zato dragi moji, nečuveno je to što radimo jednom biseru od žene kao što je Desanka. Nečuveno je to što biste dozvolili da nam djeca zaborave ime ove žene. I sasvim je svejedno to što ovaj zakon neće biti usvojen. Nečuveno je to što ste uopšte pomislili na izbacivanje poezije Desanke Maksimović iz udžbenika. Nečuveno je i to što danas cijenite neke druge, a ove koji su svu svoju ljubav prema čovjeku salili u svoju umjetnost, tako lako odbacujete. Nečuveno je dragi moji mnogo toga.

Ali je najtužnije od svega nedostatak vizije budućnosti, koja se primiče, a koja je sve tamnija na brdovitom Balkanu.

Copy link