Nušić je, kažu, naš Gogolj. Nušić je veliki, pa kako god da okrenete. On je jedan od pisaca koji su na satiričan način predstavljali društvo i njegove anomalije. Smatram da za takvo nešto zaista treba velika hrabrost. Usuditi se pričati kada drugi ne žele da pričaju, gledati tamo od čega drugi okreću glavi, pisati mudro onda kada morate da pažljivo birate riječi.

Život Branislava Nušića prepun je različitih anegdota satkanih od nevjerovatne ličnosti pisca, koji je volio šalu i nije imao dlaku na jeziku.

Naime, jednom je Nušić na konju pokušao da uđe u Ministarstvo inostranih poslova, kada se odigravala demonstracija zbog okupacije Bosne i Hercegovine. Skupštinski portir molio ga je da to ne čini, a Nušić mu je u svom stilu odgovorio: „More pusti, Jovo, nije ovo prvi ni poslednji konj koji ulazi u ministarstvo“, prenosi portal Naši.

Branislav Nušić je, kao mlad momak, bio zaljubljen u Milicu Terzibašić, lijepu Beograđanku sa Topčiderskog brda. Kada se Milica razboljela, Nušić je odmah zamolio svog dobrog druga lekara da je pregleda i liječi. A ovaj ne samo da ju je izliječio nego ju je i zaveo. Milica i mladi lekar ubrzo su se vjenčali, a Nušić je strašno patio. Međutim, uskoro je dobio priliku za slatku osvetu. Pozvan je da u „Gradskoj kasini“ održi predavanje o ljubavi. U prvom redu sjedili su Milica i njen suprug, bivši Nušićev drug. Bio je to prvi piščev susret s njima nakon vjenčanja. Predavanje je započeo konastatacijom:

– Šta je to ljubav? To je tragična priča u kojoj izvjesna gospođica voli jednog, a uda se za drugog – rekao je Nušić, a ovo dvoje su naglo napustili gledalište.

Zanimljiva je i sljedeća anegdota: Kada je prosio Darinku Đorđević, konzulovu ćerku, Nušić joj je postavio uslov. Ženiće se, ali da mu dozvoli da zadrži makar jedan svoj porok – kocku, piće ili žene. Pa nek’ bira. Mudra je tada bila mlada Darinka. Ako bi izabrala kocku, otišla bi kuća. Da izabere piće, uz kuću ode i zdravlje. Najbolje je, mislila je ona, da ga pusti da juri žene. Čim je potpisala da je saglasna s tim, vjenčali su se u manastiru kod Bitolja. Ipak, svoju Autobiografiju Nušić je završio rečima da posle ženidbe čovjek i nema autobiografije.

Pričalo se, dalje, da je kao dijete bio vrlo nemiran u školi, ali otresit i veoma bistar. Jednom kada su na času srpskog jezika obrađivane poslovice, Nušić je bio nestašan i nije pazio šta nastavnik govori. Za kaznu ga je profesor prozvao da kaže primjer neke poslovice.

Na to mladi Nušić kao da je već imao spreman odgovor:

– Koliko budala pita, ni sto pametnih ne mogu da mu odgovore.

Nastavnik se nađe u čudu i zamisli da li Nušić ovom poslovicom cilja na njega pa reče:

– Da čujem još jedan primjer, Nušiću.

– Pametnom je dovoljna i reč – mirno će Nušić.

Nakon što je shvatio da ga Nušić začikava pred razredom, razljućeni nastavnik ode po upravitelja škole, pa još s vrata reče:

–  Da te čujem sada Nušiću!

 Nesreća nikad ne dolazi sama – i na ovo doskoči Nušić.

(telegraf.rs)

K.

Ko je Han Kang? Nobelovka i glas savremene književnosti

Iskreno, već odavno ne pridajem previše pažnje osvajanju Nobelove nagrade za književnost, i to iz nekoliko razloga. Prije svega, smatram da je kriterij za dodjelu ove nagrade često upitan, jer je često vođen politikom, slično kao i mnoga druga takmičenja, bilo da su u pitanju muzička, kulturna ili umjetnička priznanja. Mislim da to ne bi trebalo biti tako. Nagrade bi trebalo da se dodjeljuju isključivo na osnovu književnog kvaliteta – stila pisanja, snage riječi, forme i inovativnosti – a ne na osnovu tema koje se politički uklapaju u trenutni diskurs.

Moje razočaranje dodatno je poraslo otkako Haruki Murakami, jedan od mojih omiljenih pisaca i najpoznatijih savremenih autora, koji je više puta bio nominovan, nije dobio nagradu. To je, za mene, značilo gubitak povjerenja u proces odabira. Čitanjem djela nekih laureata shvatila sam da mnogi od njih jednostavno ne ostavljaju dubok utisak na mene. Naravno, ko sam ja da sudim? Postoji odbor stručnjaka koji donosi ove odluke.

Takođe, ne dopada mi se činjenica da popularnost i prodaja knjiga nagrađenih autora vrtoglavo rastu nakon dodjele Nobelove nagrade. To jeste prirodna posljedica takvog priznanja, ali ostavlja utisak da književna vrijednost dolazi u drugi plan pred marketingom. Ipak, to je već odavno dio književnog svijeta.

Ipak sam odlučila napisati ovaj tekst jer smatram da bi, s obzirom na to da se radi o književnom blogu, bilo neprikladno ne osvrnuti se na dodjelu Nobelove nagrade. Iako možda nisam sigurna koliko to ima smisla s obzirom na moje stavove, čini mi se važnim podijeliti svoje mišljenje i pružiti kontekst koji će čitateljima pomoći da bolje razumiju moj stav.

Han Kang, južnokorejska spisateljica i dobitnica Nobelove nagrade za književnost 2024. godine, postala je prepoznata po intenzivnoj prozi koja se bavi dubokim pitanjima ljudskog postojanja. Nagrada joj je dodijeljena za „poetsku prozu koja istražuje istorijske traume i razotkriva krhkost ljudskog života“. Iako nisam još imala priliku pročitati njena djela, njen književni opus izazvao je globalnu pažnju i zaslužuje da mu se posveti prostor na ovom blogu.

Život i inspiracija

Han Kang je rođena 1970. godine u Gvangdžuu, gradu poznatom po burnoj istoriji koja je značajno uticala na njeno književno stvaralaštvo. Njena porodica, posebno otac Han Seung-won, poznati pisac, podsticala je njenu ljubav prema literaturi. Studije korejske književnosti na Univerzitetu Yonsei dodatno su oblikovale njen književni glas. Karijeru je započela pisanjem poezije, ali se kasnije posvetila prozi, pokazujući sklonost eksperimentisanju s formom i jezikom.

„Vegetarijanka“ – Prelomna tačka karijere

Roman „Vegetarijanka“ (2007) donio je Han Kang međunarodnu slavu. Ova priča o mladoj ženi koja odlučuje postati vegetarijanka suočava se s nerazumijevanjem svoje porodice i društva, ali istovremeno dotiče teme identiteta, slobode i nasilja. Minimalistički, ali intenzivan stil pisanja Han Kang učinio je ovaj roman jedinstvenim, donoseći mu Međunarodnu Bookerovu nagradu 2016. godine.

Njeni drugi romani, poput „Ljudske činidbe“, istražuju bolne istorijske događaje, poput masakra u Gvangdžuu 1980. godine, kroz perspektive različitih likova. Time Han Kang spaja individualne priče s kolektivnim traumama, postavljajući univerzalna pitanja o ljudskoj prirodi i sjećanju.

Bol i ljepota često idu ruku pod ruku, i ta koegzistencija je nepodnošljiva.
(Vegetarijanka)

Han Kang je poznata po spoju poetičnosti i brutalnosti. Njena proza prelazi granice tradicionalne naracije, fokusirajući se na emocije, unutrašnje sukobe i složene teme poput patrijarhata, nasilja i gubitka. „Bijela knjiga“ (2016) istražuje boju bijele kroz meditaciju o žalovanju, čistoti i prolaznosti.

Njena djela često izazivaju čitaoca da preispita sopstvene stavove o tijelu, duši i društvenim normama, što ih čini relevantnim i globalno razumljivim.

Zašto čitati Han Kang?

Iako se ukus čitatelja razlikuje, Han Kang nudi književno iskustvo koje je i izazovno i značajno. Njena djela nisu laka za čitanje, ali ostavljaju dubok utisak, podstičući čitaoce na razmišljanje o složenim pitanjima života i ljudskosti.

Ako želite da istražite njeno stvaralaštvo, „Vegetarijanka“ je dobar početak. Za one koji žele dublje razumijevanje njenog rada, preporučujem „Ljudske činidbe“ i „Bijelu knjigu“. Nadam se da će njena djela ubrzo biti dostupna širem auditorijumu, jer su teme koje obrađuje od značaja za sve nas.

 

Copy link
Powered by Social Snap