Okej, priznajem da je naslov malo čudan. Nemam trenutačno bolju ideju za isti, s obzirom da sam najsporiji i najsmotaniji bloger u istoriji blogera koji postoji, ali ne zamjerite. 😉

Nego, voljela bih prije svega da vam objasnim ovaj naslov i to kako sam došla na ideju da napišem autorski tekst na ovu temu. Međutim, prije no što krenem, moram da naglasim kako ovo nije naučni rad i kako neću citirati nikakve izvore, jer konkretnih sekundarnih izvora nema. Jedini izvor je lockdown i moja mogućnost razmišljanja, koja često zna biti previše naporna.

Prije nekoliko dana sam na jednom predavanju o politici u književnosti shvatila da su trenutačno na zapadu, a počinju biti i na istoku, popularne knjige koje se baziraju na porijeklu individualca, najčešće autora knjige, njegovim ili njenim korijenima, nastanku/postanku, prilagođavanju na nekom drugom tlu u nekoj drugoj državi. Došla sam do zaključka da je ovo veoma logičan slijed događanja u svijetu umjetnosti i književnosti (svi vi koji se bolje razumijete u književnost, trenutačno pravim razliku između proučavanju književnosti kao nauke i umjetnosti, i baziram se na njenoj umjetničkoj vrijednosti). Naime, s obzirom da živimo u svijetu u kojem dolazi do velikih raskola između politika koje se odnose na kretanje i migracije stanovništva, i sve veće dijeljenje svijeta na ljevičare i desničare, pojavljuje se sve više tekstova baš na temu migracija. Pisci na taj način izražavaju svoja iskustva, a kroz njih često svjesno ili nesvjesno i svoja politička uvjerenja. Svaki tekst, protkan je politikom (duhovnom ili ličnom) pojedinca, pa s obzirom na to, željela bih da se distanciram od Bartesove teorije o ,,smrti autora“ koja nalaže da je tekst mediji za sebe i da kada ga autor napiše, on više ništa nema sa autorom. Mislim da je ta vrsta književnosti prevaziđena i da danas, htjeli mi to, ili ne, živimo u jednom jako političnom svijetu. Prema tome, korijeni, postanak, nastanak i život ljudi koji su otišli, možda se vratili, vidjeli nekoliko strana ovog života i prošli sito i rešeto različitih sistema različitih država, igraju veliku ulogu u svijetu umjetnosti. Meni se to jako dopada, pravo da vam kažem. Dopada mi se, jer sam i sama otišla kao mlada osoba od svoje kuće. Dopada mi se, jer takve knjige pokušavaju da objasne ljudska osjećanja koja su često neobjašnjiva i dopada mi se jer će jedino tako svijet stvoriti empatiju i shvatiti kakav je osjećaj otići od kuće. Naravno, postoje razlike. Nažalost veliki broj ljudi je otišao jer je morao, a ne zato što je htio. Ja sa druge strane, sam otišla jer sam željela da odem. Sva ta iskustva, traume, osjećanja jednog pojedinca, ma kakva ona bila, trebaju da se čuju. Umjetnost i jeste mediji koji komunicira između umjetnika i recipijenta.

Ali… Ali… Ali… Uporedo sa tom književnosti koja se bavi korijenima i porijeklom, došlo je do razvitka biografija. One danas predstavljaju cijeli jedan novi žanr u svijetu književnosti. Bile su tu čak i prije ovih knjiga o korijenima. Taj cijeli žanr o korijenima, došao je malo kasnije. Možda i griješim. Pitala sam se zašto je to baš tako? Zbog čega nas biografije fasciniraju i zbog čega čovjek toliko žudi da čita o drugim bićima? U knjizi Besmrtnost koju je napisao Milan Kundera, fenomenalno je opisan kult ličnosti i besmrtnost koja okružuje sve umjetnike, posebno nakon stvarnog, fizičkog napuštanja ovog svijeta. Iza njih ostaju djela, pisma, izvori, a mi svi pokušavamo da odgonetnemo kakve su oni to ličnosti zapravo bili. Kundera se kratko bazira na liku Hemingveja koji u raju priča sa Geteom o besmrtnosti. Kroz jedan fiktivni razgovor on govori Geteu kako mu smeta to što se više čita o njegovom životu, nego što se čitaju njegova djela. Upravo ovdje leži problematika današnjice. Kada pričamo o piscu kao što je Hemingvej, najčešće prvo mu dajemo različite epitete u vezi njegove ličnosti, pa onda usput kažemo, ali dobra mu je ta i ta knjiga. Pisac se apsolutno odvojio od svog djela. Moguće je čak da je došlo i do smrti djela, a ne autora, kako Bartes kaže. Više nije važno šta je napisao, kakva je težina ili pouka djela. Bitna je njegova ličnost, sa koliko je žena spavao, koliko je pio ili šta je volio da radi u slobodno vrijeme. Tako se danas javljaju različite biografije o umjetnicima, političarima i javnim ličnostima. Problem je taj što su sve te biografije bazirane najčešće na ličnostima koje više nisu na ovom svijetu. Bazirane su na nekim sekundarnim izvorima, a često i na onom rekla-kazala ko je kakav i upiranju prsta. Baš zato smatram da se sve one moraju uzeti sa velikim oprezom kako ne bi došlo do pojavljivanja jedne negativne besmrtnosti određene ličnosti ili, ono što je malo češće, kako ne bi došlo do stvaranja kulta ličnosti, tj. idealizacije jednog bića. Ta bića više nisu tu da kažu iz njihove perspektive kako se nešto zbilo, ne mogu niti da se odbrane, niti da se slože. Na nama je, koji čitamo takva djela, da ih uzimamo sa određenom rezervisanošću i shvatimo da u svemu na ovom svijetu postoji i druga strana medalje. Bez obzira ko vam šta rekao o kome. Nema poente sada praviti filmove o Frediju Merkuriju, pisati knjige o Hendriksu, pisati tekstove o tome kako je Selimović bio izdajnik ili Andrić nacista. Džabe je sve to. Možda ima poente, vjerujem da ima. Ali molim vas da i tu ličnost Fredija, i te knjige o Hendriksu, te tekstove o Selimoviću i Andriću, i ostala mišeljnja bazirana na nečemu gdje vi lično niste prisustvovali ili niste lično poznavali te osobe, uzmete sa rezervom. Sve na ovom svijetu treba da se drži u sredini. Sve treba da se pogleda sa jedne tačke distance, posebno danas kada imamo toliku mogućnost informisanja i dostupnost tolikog broja informacija. Više nismo u stanju da razlučimo šta je tačno, a šta nije. Čovjek mora da bude u sredini, sve ostalo vodi u propast.

Copy link