Problematika biografije i stvaranja kulta ličnosti

Priznajem, naslov možda djeluje neobično, ali nadam se da će vam tekst objasniti zašto sam ga odabrala. Kao bloger koji ne žuri i voli da se zadrži na promišljanju, donosim svoje viđenje jednog savremenog trenda u književnosti – i kako ga doživljavam.

Na ideju za ovaj tekst došla sam nedavno, razmišljajući o predavanju na temu politike u književnosti. Primijetila sam rastuću popularnost knjiga koje istražuju autorovo porijeklo, korijene, migracije i prilagođavanje na novim mjestima. Takve knjige često dolaze iz prostora ličnih iskustava, ali reflektuju i širi politički kontekst u kojem živimo – svijet duboko podijeljen na ljevičare i desničare, obilježen migracijama i raskolima.

U ovakvom okruženju, književnost postaje prostor u kojem se artikulišu lične i političke priče. Pisci kroz svoja djela prenose iskustva odlaska, prilagođavanja, traženja doma – teme koje su i meni bliske, jer sam kao mlada osoba napustila svoj dom, i to ne zbog prisile, već iz želje da istražujem svijet. Upravo u toj ličnoj dimenziji leži snaga ovih tekstova. Oni objašnjavaju osjećanja koja su često neizreciva i bude empatiju kod čitatelja, omogućavajući im da razumiju šta znači otići od kuće, bilo da je to željeno ili nametnuto.

Ova književnost, koja prepliće porijeklo, identitet i migraciju, nije jedini trend koji obilježava našu epohu. Paralelno s njom razvijaju se i biografije – žanr koji je već duže prisutan, ali danas zauzima posebno mjesto u književnom svijetu. Fascinacija životima drugih nije nova pojava, ali u eri informacione preplavljenosti postaje još izraženija.

Ljudi traže priče o poznatim ličnostima – umjetnicima, političarima, ikonama – kako bi kroz njihove živote pronašli odjek vlastitih preokupacija.

Ovdje se otvara jedna važna dilema: dok biografije često nude uvid u živote autora, one istovremeno mogu dovesti do prevelike idealizacije ili, s druge strane, nepotrebnog uništavanja njihove reputacije. Milan Kundera je u Besmrtnosti kroz fiktivni dijalog između Hemingveja i Getea majstorski opisao fenomen kulta ličnosti. Hemingvej se žali da ljudi više proučavaju njegov život nego njegova djela, čime se, paradoksalno, ne događa smrt autora, već smrt djela.

Danas često svjedočimo upravo tome – pažnja javnosti usmjerena je na ličnosti, dok se njihov rad stavlja u drugi plan. Umjesto da se fokusiramo na književnu vrijednost njihovih djela, pitamo se s kim su spavali, koliko su pili ili kakav su život vodili. Takav pristup može dovesti do iskrivljenih predstava, kultova ličnosti ili negativnih mitova, što zahtijeva da prema biografijama pristupamo s dozom kritičnosti. Pisanje o umjetnicima i poznatim ličnostima, posebno onima koji više nisu među nama, treba shvatiti kao kompleksan zadatak. Bez direktnog uvida u njihove živote, oslanjamo se na sekundarne izvore, pa čak i na nagađanja. Zato je ključno zadržati distancu i uvijek imati na umu da svaka priča ima drugu stranu.

Zaključno, bilo da čitamo biografije ili književnost korijena, važno je zadržati ravnotežu. U vremenu preplavljenom informacijama, ključno je razlikovati istinu od spekulacije, vrijednost djela od mita o autoru. Književnost nas poziva na empatiju i razumijevanje, ali i na promišljanje – ne samo o onome što čitamo, već i o načinu na koji te priče oblikuju naše poglede na svijet.

Thomas Bernhard (1931–1989) jedan je od najvažnijih austrijskih književnika 20. vijeka. Njegova djela, prepuna sarkazma, melanholije i britke društvene kritike, ostavila su neizbrisiv trag ne samo u književnosti njemačkog govornog područja nego i širom svijeta. Svojim romanima, dramama, pripovijetkama i autobiografskim zapisima Bernhard je postavio ogledalo društvu, neumoljivo razotkrivajući njegove licemjerne strane.

Burno djetinjstvo: korijeni njegove mračne vizije

Thomas Bernhard rođen je u Holandiji kao sin služavke Herte Bernhard i stolara Aloisa Zuckerstättera. Njegovo rano djetinjstvo obilježeno je stalnim selidbama: Beč, Seekirchen, Traunstein u Bavarskoj… Svako novo mjesto nosilo je sa sobom nova iskustva, ali i osjećaj nesigurnosti. Godine 1941. Bernhard je greškom poslan u nacistički odgojni dom u Saalfeldu. Ta traumatična iskustva duboko su ga obilježila i oblikovala njegovu književnu perspektivu. Njegov djed, Johannes Freumbichler, bio je ključna figura u njegovom životu. Kao pisac i intelektualac, Freumbichler je u Bernhardu probudio ljubav prema literaturi i ohrabrio ga da izrazi svoje misli bez ustručavanja. No, Bernhardov život nije bio lišen tragedija – 1949. godine izgubio je djeda, a samo godinu kasnije i majku, što je dodatno produbilo njegov osjećaj egzistencijalne usamljenosti.

Bernhardova mladost bila je ispunjena borbom s plućnom tuberkulozom. Već sa 18 godina suočavao se s bolnicama, smrću i vlastitom smrtnosti. Bolest ga je vodila ka introspekciji, što je i sam priznao: „Svaka bolest koju preživite postaje sjajna priča.“

U tim teškim trenucima razvila se njegova snažna povezanost s Hedwig Stavianicek, koja će mu ostati životna podrška do njene smrti 1984. godine. Stavianicek, bogata nasljednica i trideset sedam godina starija od Bernharda, bila je ključna osoba u njegovom životu. Bernhard ju je nazivao svojom Lebensmensch – osobom od presudne važnosti za njegov život. Njihova veza bila je intelektualna i emocionalna, a Stavianicek mu je pružala podršku tokom njegove literarne karijere. Zahvaljujući njoj, izašao je iz izolacije, postao deo austrijske elite i započeo plodnu književnu karijeru.

FOTO: Wikimedia Commons/Knjigocrvic/Canva

Uprkos zdravstvenim problemima, Bernhard je neumorno radio. Nakon što je napustio školu, učio je za trgovca, a zatim se posvetio umjetnosti – studirao je dramaturgiju i glumu na Mozarteumu u Salzburgu. Njegov književni proboj dogodio se 1963. godine s romanom Frost, koji je najavio njegovu specifičnu mješavinu filozofske introspekcije i društvene kritike. Iako je bio poznat širom Europe, Bernhard je većinu života provodio povučeno u svojoj kući u Obernathalu, daleko od javnosti. Njegova kuća bila je minimalistički uređena, a Bernhard je vodio samotnjački život, uživajući u tišini i prirodi. Upravo ovaj povučeni način života nije ga spriječio da piše o kompleksnim društvenim i filozofskim temama.

Kontroverze i literarna genijalnost

Bernhardova djela nisu nikoga ostavljala ravnodušnim. Romani poput Das Kalkwerk i Auslöschung istražuju teme izolacije i ludila, dok su njegove drame, poput Heldenplatz, izazivale žestoke političke polemike. Bernhard nije štedio ni austrijsko društvo ni institucije, zbog čega je stekao reputaciju „enfant terrible“ austrijske književnosti. Njegov testament, kojim je zabranio izvođenje svojih drama u Austriji, bio je posljednji čin pobune protiv zemlje koju je istovremeno volio i prezirao.

Idem, rekao sam sebi u tvrdoj fotelji, iz zemlje u kojoj je prognano, uništeno, izbrisano sve što je takozvanom čoveku duha ikad pružalo zadovoljstvo, a ako ne zadovoljstvo, onda bar mogućnost da sledi svoju egzistenciju, iz zemlje u kojoj izgleda vlada još samo najprimitivniji od svih nagona, onaj za održanjem, i u kojoj se i najmanji zahtev takozvanog čoveka duha u začetku guši. U kojoj korumpirana država i isto tako korumpirana Crkva zajedno vuku onaj beskrajan konopac koji su pre više vekova s najvećom bezobzirnošću i u isto vreme sasvim prećutno obavili oko vrata tog slepog i odista glupog naroda koji su njegovi vladari zbilja zatočili u njegovoj gluposti. U kojoj se istina gazi, a laž sa svih zvaničnih mesta uzdiže kao jedino moguće sredstvo za sve ciljeve.

Tomas Bernhard,
Odlomak iz knjige “Beton”

Bernhardov stil karakterizira duge rečenice, repetitivna struktura i mračan humor. Njegovi su protagonisti često izolirani intelektualci, čija opsesivna razmišljanja odražavaju piščevu filozofsku analizu ljudske egzistencije. Bio je ključan za razvoj posmodernističke književnosti u njemačkom govornom području i inspiracija mnogim piscima, poput Elfriede Jelinek. Unatoč pesimističnom tonu njegovih djela, Bernhardova proza često sadrži elemente crnog humora. Kritičari ističu da njegova djela predstavljaju ne samo istraživanje smrti već i svojevrsnu pobjedu života kroz humor i otpor. I ono što je još zanimljivo jeste da je Bernhard imao veliki uticaj na razvitak njemačkog jezika. Naime on ga je obogatio svojim specifičnim stilom, a njegov uticaj je vidljiv i u političkom diskursu. Njegove jezične konstrukcije i oštar kritički ton često su oponašali političari i mediji.

Tomas Bernhard je bio kontradiktorna i provokativna ličnost, neumoran u kritikovanju autoriteta i društvenih normi. U njegovom pogledu, katoličanstvo i nacionalsocijalizam predstavljali su samo različite strane iste medalje. Rugao se svetinjama, ali ne iz puke mizantropije, već iz posvećenosti individualizmu i nezavisnom duhu. Njegova književnost ostaje jedan od najprepoznatljivijih glasova epohe.

A Nobel?

Ironično je da je Bernhardov deda dobio austrijsku državnu nagradu za svoj jedini roman, dok je sam Bernhard, iako jedan od najnagrađivanijih austrijskih autora, tu nagradu zaobilazio. Njegov ogroman doprinos književnosti, koji je odjekivao širom Evrope, nikada nije prepoznat ni Nobelovom nagradom, iako bi je zasigurno zaslužio. Razlozi za to mogli bi ležati u njegovoj kontroverznoj reputaciji u Austriji, odakle je retko ili nikada nominovan, kao i u nesvakidašnjem, često uznemirujućem svetu koji je stvorio. Međutim, to objašnjenje postalo je neodrživo kada je 1994. Nobelova nagrada dodeljena njegovoj sunarodnici Elfridi Jelinek, poznatoj po još radikalnijem antinacizmu i kontroverznim likovima.

Bernhardov misaoni i „analitično ispovedni“ stil, s malo emocija, možda je čak pripremio teren za pisce poput Jelinek, čiji je glas bio toliko specifičan da je Bernhard uz nju delovao gotovo konzervativno.

S Thomasom Bernhardom završila je jedna epoha austrijske književnosti.

prevod sa njemačkog: knjigocrvić.com