Danilo Kiš je bio jugoslovenski romanopisac, esejist, prevodilac i profesor. Na pomen imena ovog velikana jugoslovenske književnosti uvijek su prisutne dvije struje: prva je svađa o tome kome je pripadao, a druga koga je izdao. Kao što na kraju svake jugoslovenske sage biva, istina je negdje daleko.

Većina izdavača koja je prevodila Kiša na engleski, francuski i njemački saglasna je u jednom: Da je poživio koju godinu duže, dobio bi Nobelovu nagradu.

Svi koji danas proučavaju književnost našeg kraja tvrde da je bio najvažniji pisac druge polovine 20. vijeka u Jugoslaviji. Međutim, njegova rana smrt u 54. godini života, 1989. godine, označila je bolnu prekretnicu za recepciju njegovog djela i lika, recepciju u kojoj je nepravedno zapostavljen, ponekad i zaboravljen. Tu je bila i druga, možda i mnogo dublja prekretnica: Kiš je umro u isto vrijeme kada je njegova zemlja, Jugoslavija, počela da se raspada. Poslije njegove smrti više nije postojala zemlja koja je za njega tvrdila da je njen autor i željela da mu bude dom. Činjenica da je Danila Kiša užasavala ljudska glupost, jednako kao traljavost i nepoštenje, mnogo govori o zadnjim godinama njegovog života i želji da ode što tiše.

Rođen u Subotici, 22. februara 1935.godine, pisac koji je od početka nosio, kako je sam govorio, „pečat različitosti“. Otac, Eduard Kiš, je bio mađarski Jevrejin, a majka Milica Dragićević, Crnogorka sa Cetinja. Eduard se zbog psihičkih problema liječio u Beogradu između 1934.i 1939. godine, nakon čega je 1942. samo igrom sudbine izbjegao pokolj na Dunavu, da bi kasnije bio odveden u Aušvic, gdje mu se gubi svaki trag i odakle se nikada nije vratio. Danilo, majka Milica i sestra Danica, spašeni su deportacije jer su posjedovali potvrde o krštenju. Još u pubertetskim godinama Danilo počinje da traži razloge stradanja svog oca. Porodična tragedija, motiv izgubljenog oca, patnje u logoru, grobnice i izgubljeni snovi postaju njegove opsesivne teme, koje ga prate sve od „Ranih jada“ pa do „Grobnice za Borisa Davidoviča“. Usput se izdešavalo mnogo. Objavljuje svoje prve pjesme, diplomira kao prvi student na katedri svjetske književnosti u Beogradu, te po riječima profesora Đurića, ostaje upamćen po anegdotama kao „student koji je u zimskom kaputu spavao u parku, ali prvi diplomirao i postao najbolji.“

Nakon boravka u Parizu i postdiplomskih studija, godine 1962. obljavljuje svoja prva dva romana: „Mansarda“ i „Psalm 44“. O svom iskustvu i nostalgiji napisao je:

Nekoliko godina živim u Parizu, u desetom arondismanu, i nije mi neka nostalgija za domom; ali kada se probudim, često ne znam gde sam: čujem sunarodnike kako viču jedni na druge na ulici, a sa kasetofona automobila koji su parkirani ispod mog prozora čuju se zvuci usne harmonike.

Nakon toga odlazi u Strazbur, gdje radi kao lektor za srpskohrvatski jezik. Tu piše svoj treći roman “Bašta, pepeo”. Prevodi Lotreamona, Verlena, pjesme Endre Adija i postaje poznat. 1965. godine se vraća u Beograd, u kojem ostaje nekoliko godina, iako je tada ubijeđen u suprotno. U godinama koje slijede piše zbirku pripovjetki, radi kao dramaturg za Atelje 212, objavljuje “Peščanik”, dobija mnogobrojne nagrade. Sredinom sedamdesetih radi u Bordou, te ispisuje svoju “smrtnu presudu“, roman “Grobnica za Borisa Davidoviča”. Istih tih godina počinje neviđena politička hajka na Danila Kiša koja se ni nakon njegovog “Časa za anatomiju” ne smiruje. Tako ostaje sve do kraja njegovog života koji je proveo u Parizu u “izabranom izgnanstvu”

Sa šesnaest godina, ako želite da znate, ja sam se izlečio od tih profesorskih pojmova slave, koja se postiže kroz literaturu, od večnosti itd… Delo iščezava u duhu sa smrću. […] U isto vreme, nije nemogućno da bih, prilikom prelaska reke smrti u Haronovoj barci, voleo sa sobom poneti svoja celokupna dela… pitam se da li bi bilo lakše tako umreti.

Gorki talog iskustva, 180)

Kiš, kosmopolita i stanovnik svijeta, vodio je boemski zivot. Nikada nije težio ideologijama, prezirao je da bude nečiji, trudio se da na kraju bude samo svoj. Nije pisao po narudžbi, nije pisao po uvjerenju. Za sve koji su ga okruživali zadržao je notu anigmatičnosti i nevidljivosti. Oni koji ga pamte, pamte ga sa cigaretom u rukama, čašom vina i pisaćom mašinom. Volio je da dominira u društvu, ali nikada svoja prijateljstva nije bazirao na interesu ili se priklanjao kompromisu. Uvijek je tvrdio da je antinacionalist i do zadnje je zadržao svoj stav i svoja uvjerenja. Pisao je da je nacionalizam kolektivna i pojedinačna paranoja i tokom godina u Parizu često je govorio da osjeća veliku nostalgiju za svojom zemljom. Danilo Kiš, jedini neopredjeljeni, prorok prije proroka, opomena svim budućim generacijama i koljenima, htio je da pokaže samo jedno:

„kako, u vrlo različitim epohama, postoji nepokretna konstanta. Sveprisutnost ljubavi i smrti.”

(Gorki talog iskustva, 209)

Oktobra 15. 1989. godine u Parizu umire Danilo Kiš, isuviše rano za sve što je htio, taman na vrijeme da ne vidi sve ono na šta je upozoravao. Njegov veliki prijatelj, Borislav Pekić, je tih dana zapisao:

“U poslednjim, za žive vidljivim, časovima verni je prijatelj upitao Danila boli li ga šta. ‘Da’, rekao je. ‘Šta?’, upitao je prijatelj. ‘Život’, odgovorio je Danilo.” (Vidici 4-5/1990, 66)

“Nemam dece i ova čudna rasa ugasiće se sa mnom. Sa tim dvema religijama spojila se, u izvesnom trenutku treća, katoličanstvo, kojem su me učili u školi, u Mađarskoj. Susret između dva slična i, zbog mnogih strana, različita sveta, svest o ovoj dvostrukoj pripadnosti bila je kao šok, naročito posle rata. S jedne strane, epska tradicija srpskih junačkih pesama, koju mi je prenela moja majka zajedno sa oporom balkanskom realnošću, s druge srednjoevropska literatura, i dekadentna i barokna mađarska poezija. U ovu mešavinu, načinjenu od sudara i kontradikcija, uključiće se moje jevrejsko biće, ne u religioznom smislu, već u jednoj suštinski kulturnoj optici, kao istraživača.”

(Gorki talog iskustva, 243)

Za knjigocrvić: Anđela Đurić, studentica master studija komparativne književnosti u Beču

Copy link