U kojim državama se najviše čita?

Neki dan sam na internetu pronašla podatke o tome koje nacije najviše čitaju, pa sam željela sa vama da podijelim.

Naime, Mal Warwick je američki autor i kritičar, koji na svojoj blog stranici piše o različitim knjigama i temama koje se u vezi sa književnim svijetom. Warwick je tako pronašao jedan članak prije nekoliko godina u kome se nalaze podaci o tome, koje nacije najviše čitaju.

Ne može se reći kako je porast nivoa obrazovanja tokom proteklih 15 godina mogao uticati na ove rang liste, a još manje kako je pandemija mogla promijeniti navike čitanja u zemljama s najvećim brojem oboljelih. Takođe postoje i nedavna istraživanja o tome koje knjige se trenutačno najviše čitaju zbog vremena provedenog u izolaciji. Možda ćemo o tome neki drugi put. (:

Ovo je rang lista:

INDIJA, 10:42

Indijci u prosjeku provedu 10 sati i 42 minute sedmično čitajući, pa se ova država samim tim nalazi na vrhu liste. Međutim, u ovoj državi dolazi do većeg broja čitaoca koji vole ,,lakšu književnost“. Smatra se da je do ovoga došlo zbog pojave televizije, mobilnih telefona i interneta. Ljudi žele čitati materijal koji je lako dostupan i jeftin.

Urbana djeca u Indiji najčešće čitaju iz zadovoljstva, a škole pridaju veliku važnost održavanju strasti djece prema knjigama. Postoje redovni festivali knjiga—uključujući godišnji Jaipur Literature Festival, najveći na svijetu. Škole takođe održavaju sedmice knjiga posvećene čitanju.

TAJLAND, 9:24

Tajland je drugi na našoj listi, sa vremenom od 9 sati i 24 minuta u prosjeku sedmično. Tradicionalno, čitanje na Tajlandu uključuje pristup značenjima putem simbola, sličnih kineskim znakovima. Često je lakše na tajlandskom jeziku izraziti riječi pomoću simbola, i slično kao što čitamo naš maternji jezik bez razmišljanja, Tajlanđani mogu lako reći značenje simbola na osnovu drugih simbola oko njega.

2010. godine ustanovljeno je da prosječan student čita iz zadovoljstva oko 20 minuta dnevno. Beletristika je niže na listi preferencija čitanja na tajlandskom, a na vrhu liste su časopisi, a slijede ih članci na internetu.

KINA, 8:00

Kina je na trećem mjestu sa prosjekom od osam sati. Na osnovu studija iz 2010. 69 posto ispitanika smatra da je čitanje važno za njihov razvoj. Ovaj trend je evidentan kod ispitanika starosti 19-29 godina.

2009. godine otkriveno je da nešto više od 70 posto ljudi čita u Kini. Pedeset posto čita knjige, pri čemu 58 posto čita novine, a 46 posto čita časopise. 7 posto čita tekstove na socijalnim mrežama. U prosjeku se 15 minuta dnevno potroši na čitanje knjiga, 21 minut na čitanje novina i 16 minuta na čitanje časopisa.

Na našu žalost, države Balkana uopšte nisu na listi. Mi smo, čini mi se malo više zainteresovani za telenovele, rijalitije i socijalne mreže. Ono što je još veoma bitno za naglasiti, jeste do da dosta ljudi nema novca, a mnogi se vade i na manjak vremena.

Ljubav prema knjizi se njeguje od malih nogu i kreće sa porodicom, školom i okruženjem koje bi trebalo da poštuje pisanu riječ.

Svi znamo kakav je osjećaj kada knjigu koju bismo ponijeli na odmor jednostavno ne možemo da spakujemo u kofer ili torbu, jer je prevelika. U spas nam dolaze džepne knjige kao idealni saputnici na putovanjima.

Robert Fair de Graff shvatio je da može promijeniti način na koji ljudi čitaju tako što će knjige učiniti radikalno manjim. S obzirom na to da čitanje knjiga nije bilo dostupno svima, običnom narodu je bilo poprilično teško doći do dobrih romana. U Americi je bilo samo oko 500 knjižara, a sve su se nalazile u 12 najvećih gradova. Tada su knjige tvrdih korica koštale oko 2,5 dolara (što je danas više od 40 dolara).

De Graff je napravio revoluciju na tom tržištu kada je dobio potporu od Simon & Schustera da lansira Pocket Books (Džepnu knjigu) u maju 1939. godine. Mala 4 x 6 inča i po cijeni od samo 25 centi, Pocket Book promijenila je cijeli svijet književnosti učinivši je dostupnom za sve ljude. Odjednom su ljudi počeli mnogo više da čitaju, jer su knjige bile, ne samo jeftine, nego i praktične za prenosti. Takođe, radeći sa industrijom distribucije časopisa često prožetom gangsterima, De Graff je prodavao knjige tamo gdje nikada prije nisu bile dostupne – u trgovinama mješovitom robom, drogerijama i aerodromima. Tako je za dvije godine prodao oko 17 miliona knjiga.

„Doslovno nisu mogli pratiti potražnju“, kaže istoričar Kenneth C. Davis, koji je dokumentovao De Graffov trijumf u svojoj knjizi Two-Bit Culture.

U posao tako bacili i drugi izdavači. I, kao i svi oblici novih medija, knjige džepnog formata uspaničile su elite. Naravno, neke su knjige bile kvalitetna literatura, ali najviše su se prodavali misteriji i vesterni, što je bila potencijalna „poplava smeća“ koja je prijetila „još više umanjiti popularni ukus“. Ali nemir je također iznjedrio nove i izrazito američke književne žanrove, od oštrih detektivskih priča Mickeya Spillanea do cerebralne znanstvene fantastike Raya Bradburyja.

Financijski uspjeh knjiga mekih kroica postao je njegov kulturni pad. Medijski konglomerati kupili su novonastale džepne knjižare i počeli dizati cijene i juriti za bestselerima koji donose brzu zaradu. I dok meki uvezi ostaju popularni, više nisu vrtoglavo jeftiniji od tvrdih uveza.

Umjesto toga, danas se pojavljuje novi format čitanja koji mijenja teren. Mini-tableti i e-čitači ne samo da stanu u vaš džep; omogućuju da vam cijela biblioteka stane u džep. I, kao s De Graffovim izumom, e-čitači proizvode nove obrasce, cijene i izdavače.

Rezultat je, kaže Mike Shatzkin, glavni izvršni direktor Idea Logical Company, konsultantske tvrtke za izdavače, da se „više čita“. Međutim, postoji i mogućnost, da bi čitanje moglo zauzeti drugo mjesto u odnosu na drugu zabavu koju nude naši električni prijatelji, kao što su igrice i socijalne mreže. Ipak, vjerujem da ni sam de Graf nije sanjao kako će njegov izum da utiče na današnjicu.