Znam da kada se priča o Miroslavu Krleži, postoje različita mišljenja. Čini mi se nekako da je većina poznavaoca i ljubitelja književnosti u ambivalentnoj vezi sa Krležinim romanima, ali i njegovom ličnošću. Dosta ljudi takođe ili voli Krležu, ili ga apsolutno odbacuje. Smatram lično, da je to generalno problem ovog svijeta. Krleža može da bude dobar pisac, umjetnik i intelektualac iako se ne slažete sa svim njegovim mišljenjima i idejama. Činjenica da je dobar pisac mora da se posmatra odvojeno od njegove ličnosti, a ideje koje se prožimaju kroz njegove knjige, trebate da razumijete, posmatrate sa distance i o njima razmislite.

Roman Na rubu pameti  prvi put objavljen je 1938. godine u Zagrebu. Drugo izdanje izlazi 1954. godine. Ovaj roman je jedini Krležin roman pisan u prvom licu jednine. Pravo da vam kažem, ovo je jedno od boljih dijela književnosti koje sam pročitala. Knjiga me podsjeća me na Muzilovog Čovjeka bez osobina, posebno zato što prati priču o jednom čovjeku koji brani svoje tj. jedno shvatanje svijeta. Naime, radnja prati Doktora, čovjeka koji svojoj okolini počinje sipati istinu u lice. Sa Krležinim doktorom se svi možemo identifikovati. Zapravo, mogu se identifikovati oni koji imaju izgrađenu kritičku misao. Radnja počinje tako što se Doktor jedne večeri nalazi na večeri kod svog poslodavca Domaćinskog, koji se tom prilikom hvali kako je 1918. godine ubio četiri seljaka koja su mu došla krasti vino. Doktor ovo hvalisanje naziva bolesnim, a tu dolazi do sukoba, čak i fizičkog u kojem se Domaćinski spremio da strelja Doktora. Tako dolazi do posljedica ovog događaja, suđenja, i društvenog odbacivanja Doktora, koji ubrzo postaje meta za različite glasine i tračeve. U toku knjige, pisac nas upoznaje sa različitim likovima, koji su često nosioci određenih ideologija.

Kako se navodi u pogovoru koji je napisao Pavao Pavličić, roman se može čitati i kao alegorija Krležinih tadašnjih političkih stavova. Može se takođe i čitati kao piščev raskid sa Komunističkom partijom, ali smatram da to ipak nije bio Krležin cilj. Njegove ideje u ovoj knjizi prožimaju se daleko više od usmjerenja ka jednoj organizovanoj društvoj snazi ili partiji. On se obračunava sa politikom i njenim različitim vladajućim orijentacijama. Ono što mi se posebno dopalo jeste Krležino odbijanje da se tumačenje svijeta svodi na određenu shemu ili ideologiju. On smatra da je život mnogo kompleksniji od toga, i da je prepun ljepote protkane smislom. Nikako se, kako Krleža smatra, ovaj svijet ne smije pojednostavljivati, svoditi na jednu dimenziju ili kratiti po mjeri vlastite koristi. U paradoksu svijeta, leži ljepota, ali taj paradoks dopušta i glupost.

Čovjekov odnos prema svijetu morao bi biti zasnovan na divljenju i poštovanju, ali većina ljudi za takav stav jednostavno nije sposobna: nemoćan da prihvati činjenicu vlastite smrtnosti, čovjek u strahu od nje nasrće na druge ljude i na prirodu, i tako trajno unesrećuje sebe i druge. U tome se sastoji ljudska glupost.

Pogovor, Na rubu pameti

Čovjek, kao pojedinac, stalno mora da se uklapa u zajednicu i tu se svodi na dva pitanja, a to su: pitanje ukusa i pitanje izbora. Može da se pridruži grupi koja nema nikakvu kritičku misao, niti si postavlja važna pitanja i samim tim čovjek može da živi ugodno, ali sa onim osjećajem da je napustio sve najbolje u sebi. Sa druge strane, čovjek može sebe da proglasi odgovornim za društvo, i da stalno postavlja pitanja, koliko god ona neugodna bila. U ovom slučaju, navodi Pavličić, čovjek će biti osuđen na poraz i osamu.

Bilo kako bilo, čovjekovo bivanje je mnogo kompleksnije no što se čini, a život i vrijeme teku jako brzo, i energiju, ljubav i vrijeme, treba davati onima koje volimo ili čije mišljenje uvažavamo. Slažem se sa Krležom kada se radi o pojednostavljivanju svijeta oko sebe. Svijet jeste kompleksan, i kao takvog ga moramo prihvatiti. To opet ne znači da ne trebamo da tragamo za odgovorima. Naprotiv, to treba da nas motiviše da pokušamo da razumijemo sve oko sebe, ne donosimo glupe zaključke olako, i ne svrstavamo ljude u grupe. Isto tako, trebamo da se pomirimo sa činjenicom da nikada u potpunosti nećemo moći shvatiti svijet oko sebe. I znate šta? To je sasvim okej.

Prekratak je život pojedinca, da bi mogao stvoriti bilo kakav sud na temelju svog vlastitog, ličnog ,,životnog iskustva“, a kako se od onih, koji su skupljaljući to iskustvo umrli prije nas, ne može ništa naučiti, o tome nam govori najuvjerljivije život sam! Život je kratkotalasno prostrujavanje čestica i upravo u tome i jeste životna tajna, što je tako kratkotrajan i kratkotalasan. I to je jedna suvremena istina, ovjerovljena naukom. Da život pojedinca traje samo jedno koljeno duže, čovječanstva ne bi bilo, jer bi već davno bilo svršilo samoubojstvom.

Na rubu pameti