Miroslav Krleža: Na rubu pameti

Kada se govori o Miroslavu Krleži, mišljenja su često podijeljena. Čini se da su mnogi ljubitelji i poznavaoci književnosti u ambivalentnom odnosu prema njegovim djelima, ali i njegovoj ličnosti. Krleža izaziva snažne reakcije – ili ga ljudi vole, ili ga potpuno odbacuju. Smatram da je to odraz šireg problema u društvu: skloni smo poistovjećivanju nečijeg umjetničkog značaja s njegovim ličnim stavovima ili idejama. Krleža može biti vrhunski pisac, umjetnik i intelektualac, čak i ako se ne slažete s njegovim mišljenjima. Njegova književna vrijednost mora se posmatrati odvojeno od njegove ličnosti, dok se ideje koje prožimaju njegova djela trebaju analizirati s distancom i razumijevanjem.

Roman Na rubu pameti prvi put je objavljen 1938. godine u Zagrebu, a drugo izdanje uslijedilo je 1954. godine. Ovaj roman jedinstven je u Krležinom opusu jer je pisan u prvom licu jednine. Iskreno, smatram ga jednim od najboljih djela književnosti koje sam pročitala. Podsjeća me na Muzilovog Čovjeka bez osobina, posebno zbog sličnosti u tematici – priče o pojedincu koji brani svoje viđenje svijeta i suprotstavlja se društvu.

Radnja romana prati Doktora, čovjeka čija kritička misao i spremnost da kaže istinu izazivaju sukobe s okolinom. Priča počinje večerom kod njegovog poslodavca Domaćinskog, koji se hvali da je 1918. godine ubio četiri seljaka jer su mu pokušali ukrasti vino. Doktor ovo naziva bolesnim, što izaziva sukob koji kulminira čak i prijetnjom smrću. Nakon toga, Doktor postaje meta osuda, glasina i društvenog odbacivanja. Kroz radnju romana upoznajemo niz likova koji su često simboli određenih ideologija.

Ljubav Miroslava i Bele Krleže

Kako navodi Pavao Pavličić u pogovoru romana, Na rubu pameti može se čitati kao alegorija Krležinih tadašnjih političkih stavova, pa čak i kao njegov raskid s Komunističkom partijom. Ipak, smatram da Krležin cilj nije bio usmjeren isključivo prema jednoj političkoj organizaciji. Njegove ideje u ovom djelu idu daleko dalje od usmjerenja ka nekoj specifičnoj društvenoj ili političkoj snazi. Krleža se u ovom romanu obračunava s politikom u širem smislu i njenim vladajućim orijentacijama. Ono što mi se posebno dopalo jeste Krležino odbijanje da se svijet svede na jednu shemu ili ideologiju. Njegovo poimanje svijeta je složeno i protkano ljepotom smisla. Krleža smatra da ovaj svijet nikada ne smije biti pojednostavljen ili sveden na jedinu dimenziju koja odgovara vlastitim interesima.

U paradoksu svijeta leži njegova ljepota, ali taj paradoks dopušta i glupost. Upravo zbog ove kompleksnosti i univerzalnosti, Krležino djelo i danas zrači svježinom i inspirira čitatelje na promišljanje.

Čovjekov odnos prema svijetu morao bi biti zasnovan na divljenju i poštovanju, ali većina ljudi za takav stav jednostavno nije sposobna: nemoćan da prihvati činjenicu vlastite smrtnosti, čovjek u strahu od nje nasrće na druge ljude i na prirodu, i tako trajno unesrećuje sebe i druge. U tome se sastoji ljudska glupost.
Pogovor, Na rubu pameti

Čovjek, kao pojedinac, neprestano je u procesu uklapanja u zajednicu, a taj proces se često svodi na dva ključna pitanja: pitanje ukusa i pitanje izbora. Pojedinac se može prikloniti grupi koja ne njeguje kritičku misao niti postavlja važna pitanja. U tom slučaju, život može biti udoban i jednostavan, ali će ga pratiti osjećaj da je napustio ono najbolje u sebi. S druge strane, čovjek može odlučiti da preuzme odgovornost za društvo i da neumorno postavlja pitanja, čak i ako su ona neugodna i neprijatna. Međutim, kako navodi Pavao Pavličić, takav izbor često vodi u poraz i osamu.

Bez obzira na to koji put odaberemo, jasno je da je čovjekovo bivanje mnogo složenije nego što se na prvi pogled čini. Život i vrijeme teku nevjerovatnom brzinom, pa je važno energiju, ljubav i vrijeme usmjeriti prema onima koje volimo i čije mišljenje cijenimo.

Slažem se s Krležinim stavom o pojednostavljivanju svijeta – svijet jeste kompleksan, i upravo ga takvog moramo prihvatiti. To, naravno, ne znači da trebamo odustati od traganja za odgovorima. Naprotiv, ta kompleksnost treba nas motivirati da dublje promišljamo o svijetu, razumijemo njegove slojeve i izbjegavamo olake zaključke ili svrstavanje ljudi u unaprijed zadane kategorije. Istovremeno, moramo se pomiriti s činjenicom da nikada nećemo u potpunosti shvatiti sve što nas okružuje.

I znate šta? To je sasvim u redu. Upravo u toj nesavršenosti i misteriji leži ljepota ljudskog postojanja.

Prekratak je život pojedinca, da bi mogao stvoriti bilo kakav sud na temelju svog vlastitog, ličnog ,,životnog iskustva“, a kako se od onih, koji su skupljaljući to iskustvo umrli prije nas, ne može ništa naučiti, o tome nam govori najuvjerljivije život sam! Život je kratkotalasno prostrujavanje čestica i upravo u tome i jeste životna tajna, što je tako kratkotrajan i kratkotalasan. I to je jedna suvremena istina, ovjerovljena naukom. Da život pojedinca traje samo jedno koljeno duže, čovječanstva ne bi bilo, jer bi već davno bilo svršilo samoubojstvom.
Na rubu pameti

Veoma važan aspekt koji određuje pisca jeste njegovo obrazovanje i zanimanje. U ranijim vekovima, pisci su uglavnom bili privilegovani ljudi koji su imali pristup knjigama i vreme za pisanje. Danas je ta privilegija dostupna svakome, što smatram velikim napretkom.

U epicentru moje čitalačke pažnje pre nekoliko godina našao se roman Konstantinovo raskršće, čiji je autor Dejan Stojiljković. Tog inače popularnog pisca sam otkrio relativno kasno, zbog skepsa prema domaćoj savremenoj književnoj sceni – i potpuno sam pogrešio.

Stojiljkovićev roman Konstantinovo raskršće probudio je u meni duh mašte i razbio sve predrasude o domaćoj literaturi.

„Beskrajna brzina vremena još veća izgleda onima koji gledaju unatrag.“
— Seneka

Nastavio sam da čitam i druga remek-dela ovog autora, ali Konstantinovo raskršće ostaje moj favorit. Roman predstavlja jedinstvenu mešavinu trilera, horora, istorije i intelektualnog stava – kombinaciju koja me je očarala. Stojiljković je inače ljubitelj stripova i sam je pisac istih, što njegovu prozu čini vizuelno atraktivnom i scenski upečatljivom. Taj specifičan stil jednostavno ne ostavlja čitaoca ravnodušnim. Ako ste ljubitelj mitologije, istorije i trilera, kao što sam ja, ovaj roman je vaš izbor.

Konstantinovo raskršće doživelo je više izdanja, prevoda, ilustracija, pa čak i ekranizaciju. Sve to s punim pravom, jer je Stojiljković jedan od retkih domaćih pisaca koji uspeva da uništi dosadu na svakoj stranici. Ovaj urbani istorijski klasik autor naziva „niškim romanom“. Napisan je na specifičnoj mešavini srpskog urbanog i južnjačkog duha, i predstavlja jedno od najboljih ostvarenja srpske književnosti 21. veka. Roman govori o stvarnosti obavijenoj maglom, raspletu istorije i rušenju granica između prošlosti i sadašnjosti.

Konstantin: „Kada postanem imperator, ediktom ću ukinuti igre.“
Čovek u beloj tunici: „Prvo se potrudi da te oni što čekaju ne ukinu. A za igre ne brini – one su večne. Kada igara ne bude, neće više biti ni Rima.“

Stojiljković pripoveda istorijski ep ispunjen autentičnom prašinom, mrakom i misterijom.

Među nezaboravnim likovima je Nemanja Lukić, vampir i oficir, koji se pojavljuje i u drugim autorovim delima. Iako vampir, Lukić je blizak čitaocu, što ga čini posebno privlačnim i lako razumljivim.

Radnja romana smeštena je u vreme Drugog svetskog rata, kada Hajnrih Himler šalje šturmbanfirera Hajnriha Kana u Niš s tajnim zadatkom – da pronađe mač rimskog imperatora Konstantina, za koji se veruje da ima mistične moći neophodne Trećem rajhu. U tom trenutku, Treći rajh gubi na bojnim poljima. Niš je u teškom stanju. Nemci redovno vrše streljanja, ali istovremeno ih napada i misteriozno biće. Grad je ispunjen raznolikim likovima – grešnicima, vešticama, partizanima, lokalnim tipovima i borcima monarhističke frakcije. Istorijski Naisus, koji se nalazi u podnožju Niša, zajedno s ovim gradom čini pozornicu događaja koji se odvijaju u različitim vremenima.

Stojiljković nas na upečatljiv način podseća da su svi ratovi isti, mada se likovi i ratnici menjaju. Njegova pripovest je epska, slikovita, filmska, južnjačka i srpska – a ipak univerzalna.

Preporučio bih ovaj roman svima, a posebno onima koji su skeptični prema istoriji i književnosti.

Damir Maksić, 2024.