Ljubav Miroslava i Bele Krleže

Miroslav Krleža ostaće mi kao jedna od najenigmatičnijih osoba u svijetu književnosti. U jednu ruku divan, veliki, prepun moćnih ideja i pogleda na svijet, a u drugu ruku ekscentričan, tajan i posmatran kroz različite prizme na Balkanu. Jedno je neosporno, bio je sjajan pisac.

Bela i Miroslav sreli su se 1909. godine prvi put u Otočcu, gdje je Krleža bio u posjeti Belinom ujaku. Pravo Belino ime je Leposava Kangrga, a kada je vidjela Miroslava imala je samo četrnaest godina. Kasnije su se susretali u Zagrebu, a mladi Krleža je tada već počeo da fascinira različite građanske salone. Ipak, Krleži je trebalo osam godina da priđe Beli 1917. godine. Kada su izašli na prvi sastanak, nikada se više nisu rastali.

Cijeli dvadeseti vijek slali su jedno drugome pisma u kojima su izražavali svoja osjećanja. Međutim, Belini roditelji su se protivili braku sa Krležom, govoreći da je on ,,lopov i moralna propalica“. Uz Krležinu podršku Bela se krenula baviti umjetnošću, a 20-ih i 30-ih godina dobijala je prve velike uloge u zagrebačkim i beogradskim pozorištima. Kritičari su smatrali da njen talenat za glumu prepun velike ambicije, ali da nije talentovana.

Krleža je bio fasciniran Belom, koja je nadimak dobila zbog svijetle puti. Kažu da su zbog nje sa nogu padali i Gustav Krklec i Ivo Andrić. Pored svih udvarača zagrebačke scene, Bela je ipak odabrala Krležu kao njenog životnog saputnika.

14. novembra 1919. godine Bela i Krleža su se vjenčali u javnosti. O Krleži su i tada u javnosti kružile različite priče i različita mišljenja. Prema tome on je povremeno primao književne honorare, a prvi posao dobija u svojoj 57. godini kao direktor Leksikografskog zavoda. Sa druge strane, Bela je bila samostalna od svoje 23. godine. Prvo je radila kao učiteljica, a onda u biblioteci u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici, a kada su Glembajevi premijerno prikazani u Beogradu, postala je i stalna članica ansambla HNK.

U gledalištu mrak. I u svim uglovima tog mraka postoje neke oči koje sjaju i iza njih se igra… Krleža je mogao biti svuda. I kasnije, na predstavama, nisam znala u kojem je dijelu gledališta i da li je uopće u gledalištu. Ali uvijek sam ga osjećala…Tako to mora biti!
Bela Krleža

Njihov brak bio je prepun iskušenja. Krleža je često putovao, a Belu je sve više hvatala ljubomora. Na jednom putovanju u Češku i Poljsku, Krleža se zadržao 20 dana gdje je upoznao književnicu Sofiju Nalkovsku, a u pismu koje je uputio svom prijatelju Marku Ristiću, kazao je da ,,ni sa jednom ženom nije tako razgovarao kao sa njom“. Sa Sofijom je putovao u Varšavu i Pariz, a ove vijesti došle su i do Bele, koja je iskazivala svoju tugu i ljubomoru. Krleža je na njena pisma odgovarao bijesno, ali je ipak tražio da mu šalje novac i odjeću.

Bračni problemi prestaju tek 1933. godine kada se Krleža u jednom pismu Beli prisjeća njihovog vjenčanja.

U raskošnoj rezidenciji Gvozd ugošćavali su različitu gospodu sa naših prostora. Njihov brak ostao je intrigantan, ali je njihova vezanost sve više rasla sa godinama.

Bela je ovaj svijet napustila 23. aprila 1981. godine, a Krleža je umro 29. decembra 1981. godine.

Thomas Bernhard (1931–1989) jedan je od najvažnijih austrijskih književnika 20. vijeka. Njegova djela, prepuna sarkazma, melanholije i britke društvene kritike, ostavila su neizbrisiv trag ne samo u književnosti njemačkog govornog područja nego i širom svijeta. Svojim romanima, dramama, pripovijetkama i autobiografskim zapisima Bernhard je postavio ogledalo društvu, neumoljivo razotkrivajući njegove licemjerne strane.

Burno djetinjstvo: korijeni njegove mračne vizije

Thomas Bernhard rođen je u Holandiji kao sin služavke Herte Bernhard i stolara Aloisa Zuckerstättera. Njegovo rano djetinjstvo obilježeno je stalnim selidbama: Beč, Seekirchen, Traunstein u Bavarskoj… Svako novo mjesto nosilo je sa sobom nova iskustva, ali i osjećaj nesigurnosti. Godine 1941. Bernhard je greškom poslan u nacistički odgojni dom u Saalfeldu. Ta traumatična iskustva duboko su ga obilježila i oblikovala njegovu književnu perspektivu. Njegov djed, Johannes Freumbichler, bio je ključna figura u njegovom životu. Kao pisac i intelektualac, Freumbichler je u Bernhardu probudio ljubav prema literaturi i ohrabrio ga da izrazi svoje misli bez ustručavanja. No, Bernhardov život nije bio lišen tragedija – 1949. godine izgubio je djeda, a samo godinu kasnije i majku, što je dodatno produbilo njegov osjećaj egzistencijalne usamljenosti.

Bernhardova mladost bila je ispunjena borbom s plućnom tuberkulozom. Već sa 18 godina suočavao se s bolnicama, smrću i vlastitom smrtnosti. Bolest ga je vodila ka introspekciji, što je i sam priznao: „Svaka bolest koju preživite postaje sjajna priča.“

U tim teškim trenucima razvila se njegova snažna povezanost s Hedwig Stavianicek, koja će mu ostati životna podrška do njene smrti 1984. godine. Stavianicek, bogata nasljednica i trideset sedam godina starija od Bernharda, bila je ključna osoba u njegovom životu. Bernhard ju je nazivao svojom Lebensmensch – osobom od presudne važnosti za njegov život. Njihova veza bila je intelektualna i emocionalna, a Stavianicek mu je pružala podršku tokom njegove literarne karijere. Zahvaljujući njoj, izašao je iz izolacije, postao deo austrijske elite i započeo plodnu književnu karijeru.

FOTO: Wikimedia Commons/Knjigocrvic/Canva

Uprkos zdravstvenim problemima, Bernhard je neumorno radio. Nakon što je napustio školu, učio je za trgovca, a zatim se posvetio umjetnosti – studirao je dramaturgiju i glumu na Mozarteumu u Salzburgu. Njegov književni proboj dogodio se 1963. godine s romanom Frost, koji je najavio njegovu specifičnu mješavinu filozofske introspekcije i društvene kritike. Iako je bio poznat širom Europe, Bernhard je većinu života provodio povučeno u svojoj kući u Obernathalu, daleko od javnosti. Njegova kuća bila je minimalistički uređena, a Bernhard je vodio samotnjački život, uživajući u tišini i prirodi. Upravo ovaj povučeni način života nije ga spriječio da piše o kompleksnim društvenim i filozofskim temama.

Kontroverze i literarna genijalnost

Bernhardova djela nisu nikoga ostavljala ravnodušnim. Romani poput Das Kalkwerk i Auslöschung istražuju teme izolacije i ludila, dok su njegove drame, poput Heldenplatz, izazivale žestoke političke polemike. Bernhard nije štedio ni austrijsko društvo ni institucije, zbog čega je stekao reputaciju „enfant terrible“ austrijske književnosti. Njegov testament, kojim je zabranio izvođenje svojih drama u Austriji, bio je posljednji čin pobune protiv zemlje koju je istovremeno volio i prezirao.

Idem, rekao sam sebi u tvrdoj fotelji, iz zemlje u kojoj je prognano, uništeno, izbrisano sve što je takozvanom čoveku duha ikad pružalo zadovoljstvo, a ako ne zadovoljstvo, onda bar mogućnost da sledi svoju egzistenciju, iz zemlje u kojoj izgleda vlada još samo najprimitivniji od svih nagona, onaj za održanjem, i u kojoj se i najmanji zahtev takozvanog čoveka duha u začetku guši. U kojoj korumpirana država i isto tako korumpirana Crkva zajedno vuku onaj beskrajan konopac koji su pre više vekova s najvećom bezobzirnošću i u isto vreme sasvim prećutno obavili oko vrata tog slepog i odista glupog naroda koji su njegovi vladari zbilja zatočili u njegovoj gluposti. U kojoj se istina gazi, a laž sa svih zvaničnih mesta uzdiže kao jedino moguće sredstvo za sve ciljeve.

Tomas Bernhard,
Odlomak iz knjige “Beton”

Bernhardov stil karakterizira duge rečenice, repetitivna struktura i mračan humor. Njegovi su protagonisti često izolirani intelektualci, čija opsesivna razmišljanja odražavaju piščevu filozofsku analizu ljudske egzistencije. Bio je ključan za razvoj posmodernističke književnosti u njemačkom govornom području i inspiracija mnogim piscima, poput Elfriede Jelinek. Unatoč pesimističnom tonu njegovih djela, Bernhardova proza često sadrži elemente crnog humora. Kritičari ističu da njegova djela predstavljaju ne samo istraživanje smrti već i svojevrsnu pobjedu života kroz humor i otpor. I ono što je još zanimljivo jeste da je Bernhard imao veliki uticaj na razvitak njemačkog jezika. Naime on ga je obogatio svojim specifičnim stilom, a njegov uticaj je vidljiv i u političkom diskursu. Njegove jezične konstrukcije i oštar kritički ton često su oponašali političari i mediji.

Tomas Bernhard je bio kontradiktorna i provokativna ličnost, neumoran u kritikovanju autoriteta i društvenih normi. U njegovom pogledu, katoličanstvo i nacionalsocijalizam predstavljali su samo različite strane iste medalje. Rugao se svetinjama, ali ne iz puke mizantropije, već iz posvećenosti individualizmu i nezavisnom duhu. Njegova književnost ostaje jedan od najprepoznatljivijih glasova epohe.

A Nobel?

Ironično je da je Bernhardov deda dobio austrijsku državnu nagradu za svoj jedini roman, dok je sam Bernhard, iako jedan od najnagrađivanijih austrijskih autora, tu nagradu zaobilazio. Njegov ogroman doprinos književnosti, koji je odjekivao širom Evrope, nikada nije prepoznat ni Nobelovom nagradom, iako bi je zasigurno zaslužio. Razlozi za to mogli bi ležati u njegovoj kontroverznoj reputaciji u Austriji, odakle je retko ili nikada nominovan, kao i u nesvakidašnjem, često uznemirujućem svetu koji je stvorio. Međutim, to objašnjenje postalo je neodrživo kada je 1994. Nobelova nagrada dodeljena njegovoj sunarodnici Elfridi Jelinek, poznatoj po još radikalnijem antinacizmu i kontroverznim likovima.

Bernhardov misaoni i „analitično ispovedni“ stil, s malo emocija, možda je čak pripremio teren za pisce poput Jelinek, čiji je glas bio toliko specifičan da je Bernhard uz nju delovao gotovo konzervativno.

S Thomasom Bernhardom završila je jedna epoha austrijske književnosti.

prevod sa njemačkog: knjigocrvić.com