Miroslav Krleža: Na rubu pameti

Kada se govori o Miroslavu Krleži, mišljenja su često podijeljena. Čini se da su mnogi ljubitelji i poznavaoci književnosti u ambivalentnom odnosu prema njegovim djelima, ali i njegovoj ličnosti. Krleža izaziva snažne reakcije – ili ga ljudi vole, ili ga potpuno odbacuju. Smatram da je to odraz šireg problema u društvu: skloni smo poistovjećivanju nečijeg umjetničkog značaja s njegovim ličnim stavovima ili idejama. Krleža može biti vrhunski pisac, umjetnik i intelektualac, čak i ako se ne slažete s njegovim mišljenjima. Njegova književna vrijednost mora se posmatrati odvojeno od njegove ličnosti, dok se ideje koje prožimaju njegova djela trebaju analizirati s distancom i razumijevanjem.

Roman Na rubu pameti prvi put je objavljen 1938. godine u Zagrebu, a drugo izdanje uslijedilo je 1954. godine. Ovaj roman jedinstven je u Krležinom opusu jer je pisan u prvom licu jednine. Iskreno, smatram ga jednim od najboljih djela književnosti koje sam pročitala. Podsjeća me na Muzilovog Čovjeka bez osobina, posebno zbog sličnosti u tematici – priče o pojedincu koji brani svoje viđenje svijeta i suprotstavlja se društvu.

Radnja romana prati Doktora, čovjeka čija kritička misao i spremnost da kaže istinu izazivaju sukobe s okolinom. Priča počinje večerom kod njegovog poslodavca Domaćinskog, koji se hvali da je 1918. godine ubio četiri seljaka jer su mu pokušali ukrasti vino. Doktor ovo naziva bolesnim, što izaziva sukob koji kulminira čak i prijetnjom smrću. Nakon toga, Doktor postaje meta osuda, glasina i društvenog odbacivanja. Kroz radnju romana upoznajemo niz likova koji su često simboli određenih ideologija.

Ljubav Miroslava i Bele Krleže

Kako navodi Pavao Pavličić u pogovoru romana, Na rubu pameti može se čitati kao alegorija Krležinih tadašnjih političkih stavova, pa čak i kao njegov raskid s Komunističkom partijom. Ipak, smatram da Krležin cilj nije bio usmjeren isključivo prema jednoj političkoj organizaciji. Njegove ideje u ovom djelu idu daleko dalje od usmjerenja ka nekoj specifičnoj društvenoj ili političkoj snazi. Krleža se u ovom romanu obračunava s politikom u širem smislu i njenim vladajućim orijentacijama. Ono što mi se posebno dopalo jeste Krležino odbijanje da se svijet svede na jednu shemu ili ideologiju. Njegovo poimanje svijeta je složeno i protkano ljepotom smisla. Krleža smatra da ovaj svijet nikada ne smije biti pojednostavljen ili sveden na jedinu dimenziju koja odgovara vlastitim interesima.

U paradoksu svijeta leži njegova ljepota, ali taj paradoks dopušta i glupost. Upravo zbog ove kompleksnosti i univerzalnosti, Krležino djelo i danas zrači svježinom i inspirira čitatelje na promišljanje.

Čovjekov odnos prema svijetu morao bi biti zasnovan na divljenju i poštovanju, ali većina ljudi za takav stav jednostavno nije sposobna: nemoćan da prihvati činjenicu vlastite smrtnosti, čovjek u strahu od nje nasrće na druge ljude i na prirodu, i tako trajno unesrećuje sebe i druge. U tome se sastoji ljudska glupost.
Pogovor, Na rubu pameti

Čovjek, kao pojedinac, neprestano je u procesu uklapanja u zajednicu, a taj proces se često svodi na dva ključna pitanja: pitanje ukusa i pitanje izbora. Pojedinac se može prikloniti grupi koja ne njeguje kritičku misao niti postavlja važna pitanja. U tom slučaju, život može biti udoban i jednostavan, ali će ga pratiti osjećaj da je napustio ono najbolje u sebi. S druge strane, čovjek može odlučiti da preuzme odgovornost za društvo i da neumorno postavlja pitanja, čak i ako su ona neugodna i neprijatna. Međutim, kako navodi Pavao Pavličić, takav izbor često vodi u poraz i osamu.

Bez obzira na to koji put odaberemo, jasno je da je čovjekovo bivanje mnogo složenije nego što se na prvi pogled čini. Život i vrijeme teku nevjerovatnom brzinom, pa je važno energiju, ljubav i vrijeme usmjeriti prema onima koje volimo i čije mišljenje cijenimo.

Slažem se s Krležinim stavom o pojednostavljivanju svijeta – svijet jeste kompleksan, i upravo ga takvog moramo prihvatiti. To, naravno, ne znači da trebamo odustati od traganja za odgovorima. Naprotiv, ta kompleksnost treba nas motivirati da dublje promišljamo o svijetu, razumijemo njegove slojeve i izbjegavamo olake zaključke ili svrstavanje ljudi u unaprijed zadane kategorije. Istovremeno, moramo se pomiriti s činjenicom da nikada nećemo u potpunosti shvatiti sve što nas okružuje.

I znate šta? To je sasvim u redu. Upravo u toj nesavršenosti i misteriji leži ljepota ljudskog postojanja.

Prekratak je život pojedinca, da bi mogao stvoriti bilo kakav sud na temelju svog vlastitog, ličnog ,,životnog iskustva“, a kako se od onih, koji su skupljaljući to iskustvo umrli prije nas, ne može ništa naučiti, o tome nam govori najuvjerljivije život sam! Život je kratkotalasno prostrujavanje čestica i upravo u tome i jeste životna tajna, što je tako kratkotrajan i kratkotalasan. I to je jedna suvremena istina, ovjerovljena naukom. Da život pojedinca traje samo jedno koljeno duže, čovječanstva ne bi bilo, jer bi već davno bilo svršilo samoubojstvom.
Na rubu pameti

Malo je pisaca koji uspijevaju da čitatelja povuku za ruku i povedu ga kroz priču s lakoćom turističkog vodiča, ali i s dubinom književnog kustosa. Karlos Luis Safon to čini majstorski u svom kultnom romanu „Sjena vjetra“. Njegova priča nije tek niz stranica, već putovanje kroz fašističku Španiju i romantičnu Barcelonu, u periodu prije i nakon Španskog građanskog rata, pa sve do Drugog svjetskog rata. Ovo je priča o iskupljenju, misteriji i ljubavi prema književnosti – priča koja osvaja srca svojih čitatelja i ostavlja neizbrisiv trag.

Malo je romana koji zaista pričaju priče, a još manje pisaca koji čitatelja drže za ruku i vode ga kroz svijet svoje mašte.

Kao muzejski kustos ili turistički vodič, pisac vrhunske klase služi svom čitatelju, vodeći ga kroz lavirint priče. Upravo takvu ulogu preuzima Karlos Luis Safon u svom kultnom romanu „Sjena vjetra“.

Upoznajte Daniela Semprea, Hulijana Karasa, Jana Kublera i druge likove u ovoj mitskoj urbanoj priči smještenoj u Barcelonu. Radnja se odvija u Evropi prije i poslije Španskog građanskog rata i Drugog svjetskog rata, u vremenu fašističke Španije, ali i u romantičnoj Barceloni. „Sjena vjetra“ donosi tamu ispunjenu tajnama, no na onaj živ, pismen način – daleko od španske sapunice, iako u njoj ima suza.

Safonov roman obiluje svjetlom, kao i ključnim momentima iskupljenja, ne samo za likove već i za same čitatelje. To iskupljenje, koje čitavu priču čini nezaboravnom, neophodno je i neizbježno.

Knjige su ogledala: u njima vidiš samo ono što nosiš u sebi.

Groblje zaboravljenih knjiga, životopisni likovi, pisci bez publike – sve su to motivi koji čine ovaj roman remek-djelom književnog pripovijedanja. Ako na internetu budete tražili recenzije, možda ćete naići na opise koji roman smještaju u žanr horora. Međutim, to je daleko od istine. Ovo je priča o književnosti, ljubavi i onome što ste oduvijek željeli čitati.

Petoknjižje o iskupljenju, s Grobljem zaboravljenih knjiga u centru priče, zaslužuje da ga pročitate. Film? Nećete ga gledati. Safon je, za svog života, odbio sve ponude za ekranizaciju svojih djela, ostavljajući time jednu jedinstvenu nagradu svim svojim čitateljima – priliku da njegove priče dožive isključivo kroz čitanje.

Katkad se lakše povjeriti neznancu nego ljudima koje poznaješ. Zašto li je to tako? Vjerovatno zato što nas stranac vidi onakvima kakvi jesmo, a ne onakvima kakvima nas želi smatrati.

Zato vam od srca preporučujem „Sjenu vjetra“ i čitavo Petoknjižje. Da, špansko je, ali nije sapunica. Safon, kako je sam rekao u svojim romanima, znao je „s koje strane u priču treba ući“. Otkrio je tajnu pripovijedanja koja je, po mom mišljenju, nenadmašna.

Autor teksta: Damir Maksić