Jesen u Beču zna da bude poprilično oštra. Kišni dani, mrak i vjetar čine svakodnevno funkcionisanje malo težim. Zato je posjeta muzeju idealan bijeg od ovakvog vremena, a Beč idealan grad za odlazak u muzej. Iskrena da budem, meni je bio idealan bijeg i od ove pandemije. Iako sam prvi put u muzej ušla sa maskom na licu i naočarima na očima, ipak sam uspjela da uživam u izložbama. Trenutno se u ovm bečkom muzeju nalaze dvije izložbe: Van Gog, Cezane, Matise, kolekcija Hahnloser i Od Moneta do Pikasa, kolekcija Batliner. U ovom članku izdvojila sam nekoliko zanimljivih slika koje su se meni posebno dopale, a pokraj svake moći ćete da naučite nešto o umjetniku i pokretu koji slika predstavlja.

• Pier Ogist Renoar- Djevojka sa golim torzom (oko 1905.)

Ovo je jedna od prvih slika koje posjetioci imaju priliku da vide kada uđu u muzej. Renoar je inače bio veliki predstavnik Impresionizma. Većinski je slikao pejzaže, ali poslije 1883. godine fokusirao se na ljudske figure. Slikao je portrete muškaraca, žena, djece, ali i mnogobrojne seduktivne aktove. Na ovoj slici je predstavljena Gabriele Renard, koja je bila dadilja u kući ovog slikara, a koja je ubrzo postala jedan od njegovih omiljenih modela. Tokom posljednjih godina života Renoar je patio od teškog reumatoidnog artritisa, ali je nastavio slikati uz njenu pomoć. Kada se porodica preselila na farmu u blizini mediteranske obale, tražeći bolju klimu zbog njegovog artritisa, Gabrielle se preselila s njima. Dok je radio u studiju u „Les Collettes“, Gabrielle je kist stavljala između osakaćenih prstiju velikog slikara.

• Vincent Van Gog-Sijač (1888.)

Dobro, dobro, ukoliko ste čitali moj blog ranije, znate da mi je Van Gog jedan od omiljenih slikara. Posebno volim Vincenta jer je slikao obične, radne ljude i provodio dosta vremena sa njima. Ova slika pripada kolekciji slika nastalih u Arlesu 1888. godine. Na ovim slikama, slikar je posebno u fokus stavio sunčevu svjetlost. Polja, drveće i oblaci govore impresivnim jezikom snage prirode. Upravo kroz ove impresivne boje i žarkost, možemo samo nagađati kroz šta je tada slikar prolazio. To ostaje Van Gogova tajna – i ostaje tajna njegovog rada do danas.

• Paul Cezan-Farmer (1890-1892.)

Paul Cezan je jedan od glavnih predstavnika perioda nakon Impresionizma koji je postavio jedne od prvih temelja nove umjetnosti 20. vijeka. Neki smatraju da je upravo on gradio most između Impresionizma i Kubizma. Isto kao i Van Gog, na nekoliko svojih slika želio je da predstavi obične ljude, radnike i surovost života. Mada za razliku od Van Goga, Cezan je bio jako bogat, a čak je i završio pravo. A ukoliko niste znali, bio je i jedan od najboljih prijatelja krasnog pisca Emila Zole.

Klod Monet-Ribnjak sa lokvanjom (1917-19)

Monet se kao što možda većina zna, bavio hortikulturom. 1893. godine kupio je posjed sa jezerom u Živerniju sa ciljem da izgradi nešto što će biti ugodno njegovom oku. Upravo preko ovog jezera napravio je i most, a baš to jezero i taj most ostaće njegova velika inspiracija. Tako je iz ove serije nastalo 18 slika ovog mosta, od kojih je 12 dovršeno. Takođe ovaj period njegovog stvaranja, sa fokusom na vrt, spada u posljednjih trideset godina slikarevog života.

Emil Nolde- Mjesečeva noć (1914.)

Ova me slika apsolutno očarala. Toliko mi se dopala usklađenost boja. Nolde je bio njemačko-danski slikar koji je bio posebno karakterističan po korištenju jarkih boja, kao što to možete vidjeti. Velika inspiracija mu je bio Vincent Van Gog, pa je tako jedan od glavnih motiva njegovih slika, upravo cvijeće. On je bio jedan od članova umjetničkog pokreta „Most“ koji je nastao u Drezdenu. Članovi ovog pokreta predstavljali su novu umjetnost 20. vijeka koja se kasnije pretočila u poznati Ekspresionizam. Ono što je posebno karakteristično za ovog slikara jeste to da je podržavao naciste, međutim, kako Hitler nije volio modernističku umjetnost, njegova djela bila su zabranjena za vrijeme ovog režima. Takođe, nakon Drugog svjetskog rata, ovaj slikar oštro je osuđen zbog svojih stavova, i tako mu je bilo zabranjeno da javno i privatno slika. Ipak, u tom periodu stvorio je stotine akvarela, koje je sakrio. Nazvao ih je „Neoslikane slike“.

• Frencis Bejkon-Sjedeća figura (1960.)

Bejkon takođe spada u moje omiljene slikare. Surovost njegovih djela mi je jako fascinantna. Idol mu je bio Pikaso, a uspjeh je doživio sredinom 40ih godina sa slikama punim nasilja i brutalnosti. Njegove slike često su metafora za život i smrt, čovjekovo sazrijevanje i nestajanje. Na mnogim njegovim slikama možete vidjeti figure koje vrište. Bejkon je bio opsjednut vrištanjem. Jedno od njegovih najpoznatijih dijela jeste „Studiji vrištećeg pape“ koji je urađen po Velaskezovom portretu pape Inocenta X. Inspiraciju za vrišteće figure pronašao je u knjizi medicine koja pokazuje bolesti grla, a koju je on kupio 1935. godine u Parizu. Čudno je to gdje umjetnici mogu sve da pronađu inspiraciju.

Pablo Pikaso-Leteći golub (1950.)

Ova slika pripada kolekciji „Mir i sloboda“, a u kojoj slikar istražuje tretman teme rata i mira za vrijeme Hladnog rata. Između 1944. i njegove smrti 1973. godine, Pikaso je bio aktivan član Komunističke partije. Njegova djela iz tog razdoblja odražavaju njegov duboki politički i društveni interes i čine se posljednjim neistraženim terenom studija ovog umjetnika. Ova slika, zajedno sa kolekcijom, predstavlja različite poglede Pikasa, njegovog stvaralaštva iz Sjeverne Amerike, zapadne i istočne Evrope i Ruske Federacije. Meni se toliko dopadala slika, jer nekako pored toga što je golub simbol mira, ova slika stvarno budi neki čudni mir u čovjeku.