Edo period trajao je od 1603. pa do 1868. godine. Ovaj komadić istorije Japana, odlikuje vladavina Tokugawa Ieyasu koji je bio najmoćniji čovjek u Japanu. Tragovi njegove vladavine ostali su prisutni čak 250 godina u Japanu. Najvažnija filozofija Tokugawa Japana bila je novokonfucijanizam, koji je isticao važnost morala, obrazovanja i hijerarhijskog poretka u vladi i društvu: U istorijskom periodu Edo postojao je strog četveroklasni sistem: na vrhu društvene hijerarhije stajali su samuraji, praćeni seljacima, zanatlijama i trgovcima. Pripadnici četiri klase nisu smjeli mijenjati svoj socijalni status. Odbačeni od društva, ljudi sa zanimanjima koja su se smatrala nečistima, formirali su petu klasu.
1720. godine došlo je do prestanka zabrane zapadne književnosti, a nekoliko novih učenja ušlo je u Japan iz Kine i Evrope (učenje holandskog jezika). Razvile su se i nove nacionalističke škole koje su kombinovale šintoistički i konfucijanski element. Iako je ovaj period japanske vladavine bio okarakterizovan kao period ekonomske stabilnosti, nakon nekog vremena, krenula je da slabi ekonomska moć, a Japan je postajao sve više razoren visokim nametima i porezima koje je vlast uvodila.
Međutim, baš u ovom periodu nastao je i kabuki koji danas spada u klasične teatre Japana, a čak se nalazi i pod UNESC-ovim protektoratom.
Šta je Kabuki?
Kabuki je oblik umjetnosti bogat scenskim nastupom. Uključuje složeno dizajnirane kostime, upadljivu šminku, neobične perike i vjerovatno najvažnije, upadljive kretnje koje izvode glumci. Visoko stilizovani pokreti služe kako bi publici prenijeli značenje; ovo je posebno važno jer se obično koristi staromodni oblik japanskog jezika, što je čak i Japancima teško u potpunosti razumjeti.
Kada je nastao, u kabukiju su nastupale samo žene, a bio je popularan uglavnom među običnim ljudima. Kasnije tokom razdoblja Edo, vladar Tokugawa postavio je ograničenje zabranjujući ženama da učestvuju u nastupima; do danas ga izvode isključivo muškarci. Nekoliko muških glumaca kabukija stoga su specijalisti za igranje ženskih uloga (onnagata).
Dinamična scenografija kao što su okretne platforme i zatvoreni prostori omogućavaju brzu promjenu scene ili pojavu / nestanak glumaca. Druga specijalnost pozornice kabuki jeste most (hanamichi) koji vodi kroz publiku, omogućavajući dramatičan ulaz ili izlaz. Ambijent uveličava živa muzika koja se izvodi na tradicionalnim instrumentima. Ovi se elementi kombinuju u vizuelno zadivljujuće preformanse.
Radnja nastupa se obično temelji na istorijskim događajima, ljubavnim dramama, moralnim sukobima, pričama o tragedijama i zavjerama. Jedinstvena karakteristika kabuki izvedbe je da je ono što se prikazuje često čini samo jedan dio cijele priče (obično najbolji dio). Stoga, da bi se poboljšalo uživanje, bilo bi dobro pročitati malo o priči prije nego što posjetite nastup. U nekim je pozorištima moguće unajmiti slušalice sa engleskim prevodom i objašnjenjima.
Ukoliko imate priliku, naravno kada ova pandemija prođe, da posjetite Tokijo i kabuki teatar, nemojte da se iznenadite ukoliko čujete da publika glasno izgovara imena glumaca. Naime, svi glumci kabukija imaju yago (nasljedno umjetničko ime), koji je usko povezan sa pozorišnom trupom iz koje dolaze. U svijetu kabukija trupe su usko povezane hijerarhijske organizacije, koje se obično nastavljaju generacijama unutar porodica. Prihvaćena je praksa da publika izgovara umjetnička imena u odgovarajuće vrijeme kao znak podrške glumcima.
Formalni kodeks oblačenja nije potreban kada prisustvujete predstavi kabuki, iako se preporučuju pristojna haljina i obuća. Ponekad, na premijerama, neke dame mogu prisustvovati reviji obučene u tradicionalni kimono.