U čitankama se danas, na prostoru bivše Jugoslavije, rijetko nalaze imena koja su nekada bila obavezno štivo, a oni koji su stvarali, počeše da padaju u zaborav. Na današnji dan 1925. godine rodio se jedan od onih koji su svojim stvaralaštvom ostavili trag u književnosti, koji nikada, niko neće moći izbrisati, ma koliko god se trudio. Sušić je rođen u Vlasenici. U jednoj kratkoj autobiografiji ovog pisca stoji:

“Rođen sam u Vlasenici trećega juna 1925. godine. Otac mi bijaše islamski sveštenik koji je svaku umnu knjigu smatrao svetinjom koju valja čuvati u kući i po nekoliko puta čitati, pa kad se shvati, opet je lijepo smjestiti da je pri ruci, ako se nauk iz nje smetne s uma, a zatreba. Majka – domaćica, znala je pričati ljepše neko što ja danas umijem pisati. Njene priče nisu bile tanana tkanja bajki, nego uzbudljivi vezovi činjeničkih rijeka što ih je zapamtila od starijih, a ovi od svojih prethodnika.“

Preuzeto sa stav.ba

Nakon završene osnovne škole, upisuje gimnaziju u Tuzli, a nakon toga i Učiteljski faklutet u Sarajevu. Kao i mnogi velikani sa prostora bivše Jugoslavije, i Sušić je otišao u Partizane, i to 1942. godine, kada je u svijetu rat bio na svom vrhuncu. A rat kao stvoreno zlo od strane čovjeka, u ovom piscu ostavlja veliki trag, koji kasnije i utiče na njegovo književno stvaralaštvo. Nakon rata radio je kao učitelj u Tuzli i Srebrenici, bio novinar “Oslobođenja”, “Zadrugara”, ali i upravnik Narodne biblioteke u Tuzli, koja danas nosi naziv Derviš Sušić. Bio je i redovni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i kućni pisac tuzlanskog pozorišta. Umro je 1990. godine u Sarajevu. Sahranjen je u Aleji Velikana. Danas u Vlasenici postoji i ulica koja nosi njegovo ime. U bivšoj Jugoslaviji Sušić je bio jedan od omiljenih pisaca. Čitali su ga svi, đaci u školama, domaćice, radnici, profesori, i svi sa istim žarom. Danas, njegovo ime se skoro više ni ne spominje, a mi mlade generacije pustili smo njegov rad u zaborav, zamjenivši ga nekom “lakšom” i “bržom” literaturom. Bitno je naglasiti, da se Sušić nikada nije svrstavao niti iznosio svoju partijsku, ali ni vjersku pripadnost, a njegova djela nikada nisu bila zabranjena. Prvo djelo koje je objavio jeste S proleterima 1950., a njegov književni rad dostiže vrhunac objavljivanjem knjige Ja, Danilo 1960. godine i Danilo u stavu mirno 1961. godine. Sušić se u svojim djelima distancira od politike, a čovjeka u maloj Bosni i Hercegovini predstavlja u njegovom punom svjetlu, sa svim njegovim vrlinama i manama prožetim uticajem istorije. Uticaj različitih kultura i čovjekova želja za prilagođavanjem, kao i posmatranje identiteta kroz druge narode su često tema Sušićevih djela. Upravo o ovome Sušić piše u svojim djelima Pobune 1966., Uhode 1971., Hodža Strah 1977. , kao i romanu Čudnovato koji je objavljen posthumno 1992. godine. Stil pisanja Derviša Sušića je jednostavan, kratak, lagan za praćenje, a vođen naracijom koja opisuje živote ljudi, njihovu muku, patnju i rastrganost između Zapada i Istoka na ovim prostorima. Ostašmo uvijek u raskoraku, a zašto smo upravo takvi, otkrićete čitajući ovog velikog pisca. Voljela bih kada bismo više pričali o ovakvim ljudima. Voljela bih kada bismo svi, bez obzira na naciju i religiju znali za imena ovakvih velikana. Voljela bih da naša djeca sutra znaju ko su oni i da ih čitaju. Jer ako ih mi ne spominjemo, i ako ih mi zaboravimo, ljepota cijelog jednog svijeta pašće u zaborav, a životi i muke naroda na ovom prostoru ostaće samo mit.

Nastojao sam uvijek da govorim istinu, što ne znači da sam uvijek imao pravo. I drugi imaju svoje istine. Izgleda da se moja istina otrgnula od mene, pa sad o meni izriče svoje hirovite sudove čak i na usta onih koji su pozajmili mišljenje. Ah, kakav pad!” 

― Derviš Sušić, Listopad

Copy link