Moj prvi susret sa Borom bila je moja osnovna škola u Banjaluci koja se zvala po njemu. Tada je važila za jednu od najvećih škola u ovom gradu, a za mene je predstavljala cijeli novi svijet o kojem pojma nisam imala. Kao djeca, pisca smo zvali BorisLav, pa su nas stalno učiteljice ispravljale, da nije BorisLav nego Borisav. Trebalo je to upamiti. Zašto bi neko dao djetetu ime Borisav, bilo je moje pitanje. Tu školu nisam pretjerano voljela, jer me učiteljica nervirala, ali sam je tek kasnije zavoljela. Naravno, kada sam dobila novu učiteljicu. I kako to obično biva, tek kasnije sam se susrela sa ovim piscem, koji je pored Stevanove Zone Zamfirove probudio u meni ljubav prema nanulama, kaldrmi i izgovoru koji mi je potpuno stran. Elem, probudio je u meni ljubav prema knjizi i bio je jedan od velikana sa kojim sam se početkom srednje škole susrela, i kojem ću se uvijek iznova vraćati.

Ovoga puta ne bih da pišem o klasičnoj biografiji ovog pisca, nego bih da se osvrnem na neke zanimljive događaje iz njegovog života i tako probam i vama, a i sebi, približiti pisca, čiji je opus stvaralaštva nevjerovatno bogat i za to vrijeme, značajno ispred svoga vremena.

Bora je rođen 31. marta 1876. godine u Vranju u tadašnjem Osmanskom carstvu. Otac Stojan bio je po zanimanju obućar, a majka Vaske, kćerka bogatog vranjanskog trgovca Riste Grka. Imao je mlađeg brata Timotija koji je umro u drugoj godini. Otac mu umire 1881. godine, a majka 1883., tako da se od tada o njemu starala Zlata, njegova baba po ocu. Baba Zlata je poticala iz stare ugledne, ali osiromašene vranjanske porodice i često mu je pričala o „starom“ Vranju.

U Vranju je završio osnovnu školu i sedam razreda gimnazije (koja danas nosi njegovo ime). Osmi razred je završio u Nišu gde je i maturirao. Baba Zlata umire 8. februara 1896., iste godine kada on upisuje Ekonomski odsek Pravnog fakulteta u Beogradu. Zbog nedostatka novca prodaje kuću lokalnom svešteniku.

Kao i mnogi pisci, i Bora je krenuo prvo sa pisanjem poezije. Vjerovao je da će u ovom polju književnosti postići mnogo toga. Ali kada je izašla bilješka u „Bosanskoj Vili“ u Sarajevu 1894. godine, koja glasi: „Dživo u B. I Borko u V. Slabačko je u obojice jeda bude što i bolje! Međutim, pesama imamo na tovare, baš kao što ima i pjesnika na sve strane, samo je mnogo zvanih a malo izabranih“. Bora se nakon ovoga zarekao da više neće napisati nijedan stih.

Bora je bio duboko sujevjeran čovjek i vjerovao je u sudbinu. Kada je imao 28 godina Borisav se oženio na jedan boemski, romantičan način, naime sasvim slučajno. Svoju ženu ugledao je prvi put na jednoj fotografiji u nekom fotografskom izlogu na Terazijama. Bila je odjevena kao „maska“, u mornarsko odelo – za maskembal koji se tih dana pripremao u Beogradu. Mada je u to vreme bio na vrhuncu svoje književne slave, Bora je tih dana bio neobično mrzovoljan. Izbegavao je društvo. Međutim kada je tog dana spazio lik mladog „mornara“, zainteresovao se za nepoznatu djevojku, rekao je to svojim najbližim drugovima, ali na tome bi ostalo da ga istog dana, uveče, baš ti drugovi nisu pozvali na maskembal. Posle dužeg opiranja on je najzad pristao ali pod uslovom „Samo da nagvirnemo, pa odmah posle da idemo u Skadarliju na vino“. Prva ličnost koja je srela na ulazu Boru i njegovo društvo bila je djevojka „mornar“. Ista onakva „kao da je izašla sad iz fotografije“, kako je to posle Bora govorio. Videvši je, zbunili su se oboje. On je skoro htio da pobjegne. Djevojka je, izgleda, to primjetila, „osmehnula se blago na njega, ponudila mu da ga odvede do garderobe, i on se pribrao i krenuo za njom, kao omajan . . . I posle toga, cele večeri nije se odvajao od nje. . . I do smrti je ostao pokraj nje!“ Jer samo nekoliko nedelja posle te večeri, ona mu je postala žena sa kojom će posle izroditi decu i provesti cijeli svoj vijek. Bora se često prvo njoj obraćao za sud, kada bi nešto novo napisao. Gospa Angelina čuvala je do smrti, kao najveću amajliju, poslednju nedopušenu Borinu cigaretu, što govori o vječnoj zaljubljenosti u svog muža.

Svako mora da ima upaljen fenjer u glavi. Da mu svetli danju i noću. Jer, ko ne svetli iznutra, taj ne živi; fenjer pomaže da bolje vidimo lica, predmete, šta se dogadja. On pomaže da odaberemo, nanižemo i svaku sitnicu povežemo u sliku, u pletivo; da u jednom životu otkrijemo sto drugih. Bez upaljenog fenjera nema ni reči; nema priče u kojoj život diše, jeca ili se razliva od miline.

Borisav Stanković

Za razliku od mnogih pisaca, Bora nije imao određeno vrijeme za rad, nego je pisao po naletu inspiracije. Pisao je sam u svojoj sobi, a u naletima inspiracije bio je u stanju da se isključi. Jednoga dana dok je sjedio sa porodicom, pola u šali pola u zbilji rekao je: „Blaženi nišči, duhom!… a meni vri u glavi…“. Tako je brzo ustao sa stolice i zapisao tu rečenicu. Nedugo nakon toga nastala je prva verzija Nečiste krvi. Ovaj roman je mnogo puta prepravljao, a dok je pisao pio je kafu za kafom i mnogo pušio, što je zapravo činio kada nije pisao. Nakon Drugog svjetskog rata nađen je rukopis Borine „Tašane“ kao i pokušaj dramatizacije Nečiste krvi, a na njima se vidi da je Bora miješao latinicu sa ćirilicom.

Bio je jako konzervativan, a o tome svjedoče njegovi unuci. Njegova najmlađa kći Ružica je jedina završila studije, ali prije svega zahvaljujući činjenici što je studirala posle očeve smrti. Zorina majka Desanka je započela da studira, ali ovde saznajemo koliko je Bora Stanković bio tipičan muškarac onog doba: „Kad je deda to saznao, ukinuo joj to pravo, jer za njega, žena je bila za kuću, brak i decu. Suprotstavila mu se mamina mlađa sestra, tetka Cana koja je tada bila u sedmom razredu gimnazije, rekavši: Ako ne dozvolite da Desa studira, ja izlazim iz gimnazije. Njegov odgovor je bio: Izađi!”

Ima tu još mnogo toga. Ovo su samo dijelovi Borinog života. Teško je približiti jednog velikog pisca u ovoj formi teksta. O ovakvim ljudima knjige se pišu.

Nego, Bora je preminuo 22. oktobra 1927. godine u 51. godini života. Najpoznatija djela su mu Nečista krv, Koštana, Božji ljudi, Stari dani, Pokojnikova žena, Njegova Belka

Copy link