Šetajući Lisabonom i diveći se zgradama i ljepoti ovog grada, nemoguće je ne naići na lik čovjeka sa brkovima. Čini mi se da je svuda oko mene, čini mi se da njegov duh još uvijek hoda gradom. Veliki portugalski pjesnik, pisac modernizma, književni kritičar, filozof, prevodilac i nadasve jako neobičan čovjek-Fernando Pesoa, još uvijek privlači književne crviće da analiziraju njegova djela, i otkrivaju detalje iz njegovog života. Ako bih mogla uz riječ „ekscentrik“ staviti jedno ime, bilo bi to njegovo.

Pesoa je rođen 13. juna 1888. godine u Lisabonu. Ranu mladost provodi u Durbanu, u Južnoj Africi, a kasnije se vraća u Lisabon. Bio je briljantan učenik, a studirao je portugalsku književnosti i bio je opčinjen engleskim jezikom na kojem je želio da piše. Ubrzo je prekinuo svoj studiji i posvetio se samo prevođenju, a u časopisu Orfej ubrzo objavljuje svoje prve modernističke radove“. Prvu zbirku pjesama „Antinous“ objavljuje na engleskom 1918., zatim objavljuje još dvije. Prvu knjigu na portugalskom („Masaža“) objavljuje 1934. U toku njegovog života uzdržavao se radeći kao prevodioc francuskog i engleskog jezika, živio je kod svojih prijatelja i poznanika vodeći samački život, a već 1935. godine umire od akutnog hepatitisa dobijenog zbog teškog opijanja. Ovo zvuči nevjerovatno uzeći u obzir da se na faklutetima širom svijeta njegova poezija i djela danas proučavaju skoro kao posebna akademska disciplina.

Ali u periodu dok je stvarao, bio je jedan od najproduktivnijih pisaca. Nije pisao samo poeziju, pisao je i filozofske i prozne tekstove, drame, priče, ali i svoja lična razmišljanja i poglede na svijet. A jedna od knjiga koja danas podstiče najviše polemika jeste „Knjiga nespokoja“ . Ovo je filozofsko-biografska knjiga. Ne zapravo, ovo je knjiga koja ne podliježe bilo kakvim klasifikacijama i žanrovskim svrstavanjima. Ovo je knjiga, koja vas odvede do ludila, baci u najtamniji kutak ljudskog uma, i digne sve do posljednje zvijezde. Knjiga je spojena od Pesoinih spisa koji su pronađeni poslije njegove smrti, a nastale ja kao pokušaj da se ovaj tekst organizuje. Pisac luta sa identitetima, poigrava se sa mislima, otkriva svoje najveće misli i tajne, ali nas i vodi u nezaboravno putovanje po Lisabonu. U knjizi se tačno mogu mapirati mjesta koja je Pesoa posjećivao, gdje je boravio, taverne u kojima je jeo i pio i ljudi koje je sretao. Ono što je posebno fascinantno za ovog pisca jeste to da je osmislio heteronime, odnosno druge pjesnike i pisce o kojima je pisao. On nije pisao samo pod drugim imenima-pseudonimima, nego je osmišljavao pojedince, ličnosti sa svojim istorijama, životima, ličnim karakteristikama i njima davao život i ulogu pisca. Upravo za ovu knjigu uzima njenog tvorca-Bernanda Soareša, koji je samo jedan od Pessoinih 70 heteronima. Da zamislite, dati život, osmisliti jedan cijeli svijet 70 likova. Zaista nevjerovatno zvuči. Na ovoj knjizi je Pesoa radio zadnjih 20-ak godina prije smrti, ali je ostala nedovršena. Prvi put je objavljena u cjelovitom obliku 1982. i izazvala međunarodnu pažnju. Puni prevod na engleskom jeziku izašao je 2001. godine.

Neki Pesoini heteronimi su otkriveni tek u 21. vijeku, a četiri se najviše ističu: Alberto Kaeiro, Rikardo Reis, Aljvaro de Kampos i gore spomenuti Bernando Soareš. Prva trojica su pisali jedni o drugima i hvalili svoja djela pišući književne revije. U njegovim djelima ogledaju se lične borbe pojedinaca, racionalnost i iracionalnost, tradicija, želja za apsolutnim, ali i jedna velika samoća, koju je ovaj pisac osjećao stvarajući svoja djela. Kako je razmišljao ovaj veliki čovjek, govori samo jedna od mnogih njegovih pjesama „Trafika“.

Trafika

Nisam ništa.
Nikad neću biti ništa.
Ne mogu htjeti biti ništa
Isključivši to, imam u sebi sve snove svijeta.

Prozori moje sobe,
moje sobe jednog od miliona svijetova
za koje niko ne zna koji je
(a da to zna, šta bi znao?)
vi gledate na tajnu ulice u neprekidnoj vrevi ljudi,
na ulicu nedostižnu za sve misli,
stvarnu, nemoguće stvarnu, određenu,
nesaznatljivo određenu,
s tajnom stvari ispod kamenja o biću,
sa smrću što meće buđ po zidovima
i sijede vlasi po čovjeku,
sa sudbinom što vodi kola s teretom
svega na putu ničega,

Pobijeđen sam danas, kao da sam spoznao istinu,
vidovit sam danas kao da sam na samrti,
i kao da više nemam srodstva sa stvarima
osim jednog zbogom, ove kuće i ovog ugla ulice
što se pretvaraju u niz vagona i osim
zviždućeg odlaska iz unutrašnjosti moje glave,
i stresa mojih živaca i škripe kostiju u pokretu…