Thomas Bernhard (1931–1989) jedan je od najvažnijih austrijskih književnika 20. vijeka. Njegova djela, prepuna sarkazma, melanholije i britke društvene kritike, ostavila su neizbrisiv trag ne samo u književnosti njemačkog govornog područja nego i širom svijeta. Svojim romanima, dramama, pripovijetkama i autobiografskim zapisima Bernhard je postavio ogledalo društvu, neumoljivo razotkrivajući njegove licemjerne strane.

Burno djetinjstvo: korijeni njegove mračne vizije

Thomas Bernhard rođen je u Holandiji kao sin služavke Herte Bernhard i stolara Aloisa Zuckerstättera. Njegovo rano djetinjstvo obilježeno je stalnim selidbama: Beč, Seekirchen, Traunstein u Bavarskoj… Svako novo mjesto nosilo je sa sobom nova iskustva, ali i osjećaj nesigurnosti. Godine 1941. Bernhard je greškom poslan u nacistički odgojni dom u Saalfeldu. Ta traumatična iskustva duboko su ga obilježila i oblikovala njegovu književnu perspektivu. Njegov djed, Johannes Freumbichler, bio je ključna figura u njegovom životu. Kao pisac i intelektualac, Freumbichler je u Bernhardu probudio ljubav prema literaturi i ohrabrio ga da izrazi svoje misli bez ustručavanja. No, Bernhardov život nije bio lišen tragedija – 1949. godine izgubio je djeda, a samo godinu kasnije i majku, što je dodatno produbilo njegov osjećaj egzistencijalne usamljenosti.

Bernhardova mladost bila je ispunjena borbom s plućnom tuberkulozom. Već sa 18 godina suočavao se s bolnicama, smrću i vlastitom smrtnosti. Bolest ga je vodila ka introspekciji, što je i sam priznao: „Svaka bolest koju preživite postaje sjajna priča.“

U tim teškim trenucima razvila se njegova snažna povezanost s Hedwig Stavianicek, koja će mu ostati životna podrška do njene smrti 1984. godine. Stavianicek, bogata nasljednica i trideset sedam godina starija od Bernharda, bila je ključna osoba u njegovom životu. Bernhard ju je nazivao svojom Lebensmensch – osobom od presudne važnosti za njegov život. Njihova veza bila je intelektualna i emocionalna, a Stavianicek mu je pružala podršku tokom njegove literarne karijere. Zahvaljujući njoj, izašao je iz izolacije, postao deo austrijske elite i započeo plodnu književnu karijeru.

FOTO: Wikimedia Commons/Knjigocrvic/Canva

Uprkos zdravstvenim problemima, Bernhard je neumorno radio. Nakon što je napustio školu, učio je za trgovca, a zatim se posvetio umjetnosti – studirao je dramaturgiju i glumu na Mozarteumu u Salzburgu. Njegov književni proboj dogodio se 1963. godine s romanom Frost, koji je najavio njegovu specifičnu mješavinu filozofske introspekcije i društvene kritike. Iako je bio poznat širom Europe, Bernhard je većinu života provodio povučeno u svojoj kući u Obernathalu, daleko od javnosti. Njegova kuća bila je minimalistički uređena, a Bernhard je vodio samotnjački život, uživajući u tišini i prirodi. Upravo ovaj povučeni način života nije ga spriječio da piše o kompleksnim društvenim i filozofskim temama.

Kontroverze i literarna genijalnost

Bernhardova djela nisu nikoga ostavljala ravnodušnim. Romani poput Das Kalkwerk i Auslöschung istražuju teme izolacije i ludila, dok su njegove drame, poput Heldenplatz, izazivale žestoke političke polemike. Bernhard nije štedio ni austrijsko društvo ni institucije, zbog čega je stekao reputaciju „enfant terrible“ austrijske književnosti. Njegov testament, kojim je zabranio izvođenje svojih drama u Austriji, bio je posljednji čin pobune protiv zemlje koju je istovremeno volio i prezirao.

Idem, rekao sam sebi u tvrdoj fotelji, iz zemlje u kojoj je prognano, uništeno, izbrisano sve što je takozvanom čoveku duha ikad pružalo zadovoljstvo, a ako ne zadovoljstvo, onda bar mogućnost da sledi svoju egzistenciju, iz zemlje u kojoj izgleda vlada još samo najprimitivniji od svih nagona, onaj za održanjem, i u kojoj se i najmanji zahtev takozvanog čoveka duha u začetku guši. U kojoj korumpirana država i isto tako korumpirana Crkva zajedno vuku onaj beskrajan konopac koji su pre više vekova s najvećom bezobzirnošću i u isto vreme sasvim prećutno obavili oko vrata tog slepog i odista glupog naroda koji su njegovi vladari zbilja zatočili u njegovoj gluposti. U kojoj se istina gazi, a laž sa svih zvaničnih mesta uzdiže kao jedino moguće sredstvo za sve ciljeve.

Tomas Bernhard,
Odlomak iz knjige “Beton”

Bernhardov stil karakterizira duge rečenice, repetitivna struktura i mračan humor. Njegovi su protagonisti često izolirani intelektualci, čija opsesivna razmišljanja odražavaju piščevu filozofsku analizu ljudske egzistencije. Bio je ključan za razvoj posmodernističke književnosti u njemačkom govornom području i inspiracija mnogim piscima, poput Elfriede Jelinek. Unatoč pesimističnom tonu njegovih djela, Bernhardova proza često sadrži elemente crnog humora. Kritičari ističu da njegova djela predstavljaju ne samo istraživanje smrti već i svojevrsnu pobjedu života kroz humor i otpor. I ono što je još zanimljivo jeste da je Bernhard imao veliki uticaj na razvitak njemačkog jezika. Naime on ga je obogatio svojim specifičnim stilom, a njegov uticaj je vidljiv i u političkom diskursu. Njegove jezične konstrukcije i oštar kritički ton često su oponašali političari i mediji.

Tomas Bernhard je bio kontradiktorna i provokativna ličnost, neumoran u kritikovanju autoriteta i društvenih normi. U njegovom pogledu, katoličanstvo i nacionalsocijalizam predstavljali su samo različite strane iste medalje. Rugao se svetinjama, ali ne iz puke mizantropije, već iz posvećenosti individualizmu i nezavisnom duhu. Njegova književnost ostaje jedan od najprepoznatljivijih glasova epohe.

A Nobel?

Ironično je da je Bernhardov deda dobio austrijsku državnu nagradu za svoj jedini roman, dok je sam Bernhard, iako jedan od najnagrađivanijih austrijskih autora, tu nagradu zaobilazio. Njegov ogroman doprinos književnosti, koji je odjekivao širom Evrope, nikada nije prepoznat ni Nobelovom nagradom, iako bi je zasigurno zaslužio. Razlozi za to mogli bi ležati u njegovoj kontroverznoj reputaciji u Austriji, odakle je retko ili nikada nominovan, kao i u nesvakidašnjem, često uznemirujućem svetu koji je stvorio. Međutim, to objašnjenje postalo je neodrživo kada je 1994. Nobelova nagrada dodeljena njegovoj sunarodnici Elfridi Jelinek, poznatoj po još radikalnijem antinacizmu i kontroverznim likovima.

Bernhardov misaoni i „analitično ispovedni“ stil, s malo emocija, možda je čak pripremio teren za pisce poput Jelinek, čiji je glas bio toliko specifičan da je Bernhard uz nju delovao gotovo konzervativno.

S Thomasom Bernhardom završila je jedna epoha austrijske književnosti.

prevod sa njemačkog: knjigocrvić.com

 

B.

Božić u književnosti: Najljepše priče i pjesme inspirisane praznicima

U svijetu u kojem se čini da su ljudi podijeljeniji nego ikada – bilo da je riječ o mišljenjima, vrijednostima ili svakodnevnim pogledima na život – važnije je nego ikada da jedni druge poštujemo i podsjećamo se na zajedničko. Upravo je Božić, sa svojom porukom ljubavi i zajedništva, prilika da obnovimo veze i osnažimo osjećaj pripadnosti.

Božić je kroz istoriju inspirisao književnike da stvore djela ispunjena toplinom, nadom i suosjećanjem. Ta univerzalna poruka ne gubi na značaju, čak ni danas, kada su nam potrebni podsjetnici da, uprkos razlikama, svi dijelimo istu ljudskost. Priče i pjesme o Božiću uvijek su bile mostovi koji nas povezuju, bez obzira na vrijeme i okolnosti. U nastavku donosim vam neke od najljepših priča i pjesama koje slave duh praznika i podsjećaju nas na vrijednosti koje nas ujedinjuju.

Najljepše božićne knjige za praznične trenutke

Jedna od najpoznatijih božićnih priča svih vremena je Božićna priča (A Christmas Carol) Čarlsa Dikensa. Ovo dirljivo djelo iz 1843. godine priča o preobražaju škrtog i hladnog Ebenezera Scroogea, koji kroz posjete duhova prošlih, sadašnjih i budućih Božića uči šta znači biti čovjek. Lik Scroogea postao je simbol za sve one koji su zaboravili na vrijednosti darežljivosti i ljubavi, a Dikensova priča nas podsjeća na to da nikad nije kasno za promjenu.

Jednako dirljiva, ali tragična priča je Djevojčica sa šibicama Hansa Kristijana Andersena. Ova kratka, ali moćna priča donosi prikaz hladne zimske noći i sudbine siromašne djevojčice, čiji je život ugašen u pokušaju da pronađe toplinu i ljubav. Andersenova priča je oštra kritika društva, ali istovremeno i poziv na suosjećanje prema najranjivijima među nama. Božić, kako nas Andersen uči, nije samo vrijeme darivanja, već i prilika da se osvrnemo na potrebe drugih. Još jedan klasik koji nosi toplinu Božića je priča Dar mudraca O. Henrija. Ovo djelo govori o mladom bračnom paru koji, uprkos siromaštvu, odlučuje žrtvovati ono najdragocjenije što posjeduju kako bi jedno drugo obradovali za Božić. Ova priča slavi nesebičnu ljubav i pokazuje da se pravi darovi ne mjere materijalnom vrijednošću.

Priča o nastanku najpoznatije božićne pjesme: Tiha noć

Bilo je Badnje veče 1818. godine, kada je pomoćni sveštenik župe Svetog Nikole u Oberndorfu, Josef Mohr, donio pjesmu svom prijatelju i orguljašu, Franzu Xaveru Gruberu. Mohr, koji je tekst pjesme napisao još 1816. godine dok je služio u Mariapfarru u Lungau (Austrija), zamolio je Grubera da za nju komponuje melodiju. Želja je bila da pjesma bude napisana za dva glasa, zbor i gitaru, budući da crkvene orgulje u Oberndorfu nisu bile u funkciji zbog lošeg stanja.

Te iste večeri, Franz Xaver Gruber komponovao je melodiju, a pjesma je po prvi put izvedena u crkvi Svetog Nikole u Oberndorfu. Bio je to trenutak koji će kasnije odjeknuti širom svijeta. Pjesma „Stille Nacht, Heilige Nacht“ ili, kako je poznata u našem jeziku, „Tiha noć, sveta noć“, odmah je osvojila srca onih koji su je čuli, donoseći jedinstvenu prazničnu toplinu i mir.

U početku, ova pjesma je bila poznata samo u krugu u kojem su djelovali Mohr i Gruber. Oni, zanimljivo, nisu odmah bili priznati kao autori pjesme. Tek 1866. godine pjesma je zvanično uvrštena u zbirku crkvenih pjesama u Salzburgu. Ipak, mnogo prije toga, njena popularnost počela je rasti zahvaljujući putujućim obiteljima pjevača.

U svijetu gdje ima toliko tame, Božić dolazi kao svjetlo koje podsjeća da ljubav i nada nikada ne umiru.
Tiha noć – zapis o nastanku pjesme, Franz Xaver Gruber

Porodice Rainer i Strasser proširile su pjesmu prvo unutar regije Tirol, a zatim u veće gradove poput Leipziga (1832.) i čak preko Atlantskog okeana do New Yorka (1839.). Katolički i protestantski misionari takođe su imali ključnu ulogu u širenju pjesme na sve kontinente. Do kraja 19. vijeka, „Tiha noć“ bila je poznata širom svijeta, postavši nezaobilazan dio božićne tradicije. Danas je „Tiha noć“ prevedena na više od 300 jezika i dijalekata, čime je postala jedna od najpoznatijih i najizvođenijih pjesama u istoriji. Njezina jednostavna, ali snažna melodija i riječi koje slave mir, ljubav i svetost Božića, podsjećaju ljude širom svijeta na univerzalne vrijednosti koje nas povezuju.

 

Copy link
Powered by Social Snap