U svijetu u kojem se čini da su ljudi podijeljeniji nego ikada – bilo da je riječ o mišljenjima, vrijednostima ili svakodnevnim pogledima na život – važnije je nego ikada da jedni druge poštujemo i podsjećamo se na zajedničko. Upravo je Božić, sa svojom porukom ljubavi i zajedništva, prilika da obnovimo veze i osnažimo osjećaj pripadnosti.

Božić je kroz istoriju inspirisao književnike da stvore djela ispunjena toplinom, nadom i suosjećanjem. Ta univerzalna poruka ne gubi na značaju, čak ni danas, kada su nam potrebni podsjetnici da, uprkos razlikama, svi dijelimo istu ljudskost. Priče i pjesme o Božiću uvijek su bile mostovi koji nas povezuju, bez obzira na vrijeme i okolnosti. U nastavku donosim vam neke od najljepših priča i pjesama koje slave duh praznika i podsjećaju nas na vrijednosti koje nas ujedinjuju.

Najljepše božićne knjige za praznične trenutke

Jedna od najpoznatijih božićnih priča svih vremena je Božićna priča (A Christmas Carol) Čarlsa Dikensa. Ovo dirljivo djelo iz 1843. godine priča o preobražaju škrtog i hladnog Ebenezera Scroogea, koji kroz posjete duhova prošlih, sadašnjih i budućih Božića uči šta znači biti čovjek. Lik Scroogea postao je simbol za sve one koji su zaboravili na vrijednosti darežljivosti i ljubavi, a Dikensova priča nas podsjeća na to da nikad nije kasno za promjenu.

Jednako dirljiva, ali tragična priča je Djevojčica sa šibicama Hansa Kristijana Andersena. Ova kratka, ali moćna priča donosi prikaz hladne zimske noći i sudbine siromašne djevojčice, čiji je život ugašen u pokušaju da pronađe toplinu i ljubav. Andersenova priča je oštra kritika društva, ali istovremeno i poziv na suosjećanje prema najranjivijima među nama. Božić, kako nas Andersen uči, nije samo vrijeme darivanja, već i prilika da se osvrnemo na potrebe drugih. Još jedan klasik koji nosi toplinu Božića je priča Dar mudraca O. Henrija. Ovo djelo govori o mladom bračnom paru koji, uprkos siromaštvu, odlučuje žrtvovati ono najdragocjenije što posjeduju kako bi jedno drugo obradovali za Božić. Ova priča slavi nesebičnu ljubav i pokazuje da se pravi darovi ne mjere materijalnom vrijednošću.

Priča o nastanku najpoznatije božićne pjesme: Tiha noć

Bilo je Badnje veče 1818. godine, kada je pomoćni sveštenik župe Svetog Nikole u Oberndorfu, Josef Mohr, donio pjesmu svom prijatelju i orguljašu, Franzu Xaveru Gruberu. Mohr, koji je tekst pjesme napisao još 1816. godine dok je služio u Mariapfarru u Lungau (Austrija), zamolio je Grubera da za nju komponuje melodiju. Želja je bila da pjesma bude napisana za dva glasa, zbor i gitaru, budući da crkvene orgulje u Oberndorfu nisu bile u funkciji zbog lošeg stanja.

Te iste večeri, Franz Xaver Gruber komponovao je melodiju, a pjesma je po prvi put izvedena u crkvi Svetog Nikole u Oberndorfu. Bio je to trenutak koji će kasnije odjeknuti širom svijeta. Pjesma „Stille Nacht, Heilige Nacht“ ili, kako je poznata u našem jeziku, „Tiha noć, sveta noć“, odmah je osvojila srca onih koji su je čuli, donoseći jedinstvenu prazničnu toplinu i mir.

U početku, ova pjesma je bila poznata samo u krugu u kojem su djelovali Mohr i Gruber. Oni, zanimljivo, nisu odmah bili priznati kao autori pjesme. Tek 1866. godine pjesma je zvanično uvrštena u zbirku crkvenih pjesama u Salzburgu. Ipak, mnogo prije toga, njena popularnost počela je rasti zahvaljujući putujućim obiteljima pjevača.

U svijetu gdje ima toliko tame, Božić dolazi kao svjetlo koje podsjeća da ljubav i nada nikada ne umiru.
Tiha noć – zapis o nastanku pjesme, Franz Xaver Gruber

Porodice Rainer i Strasser proširile su pjesmu prvo unutar regije Tirol, a zatim u veće gradove poput Leipziga (1832.) i čak preko Atlantskog okeana do New Yorka (1839.). Katolički i protestantski misionari takođe su imali ključnu ulogu u širenju pjesme na sve kontinente. Do kraja 19. vijeka, „Tiha noć“ bila je poznata širom svijeta, postavši nezaobilazan dio božićne tradicije. Danas je „Tiha noć“ prevedena na više od 300 jezika i dijalekata, čime je postala jedna od najpoznatijih i najizvođenijih pjesama u istoriji. Njezina jednostavna, ali snažna melodija i riječi koje slave mir, ljubav i svetost Božića, podsjećaju ljude širom svijeta na univerzalne vrijednosti koje nas povezuju.

 

K.

Konstantinovo raskršće: Urbani istorijski ep Dejana Stojiljkovića

Veoma važan aspekt koji određuje pisca jeste njegovo obrazovanje i zanimanje. U ranijim vekovima, pisci su uglavnom bili privilegovani ljudi koji su imali pristup knjigama i vreme za pisanje. Danas je ta privilegija dostupna svakome, što smatram velikim napretkom.

U epicentru moje čitalačke pažnje pre nekoliko godina našao se roman Konstantinovo raskršće, čiji je autor Dejan Stojiljković. Tog inače popularnog pisca sam otkrio relativno kasno, zbog skepsa prema domaćoj savremenoj književnoj sceni – i potpuno sam pogrešio.

Stojiljkovićev roman Konstantinovo raskršće probudio je u meni duh mašte i razbio sve predrasude o domaćoj literaturi.

„Beskrajna brzina vremena još veća izgleda onima koji gledaju unatrag.“
— Seneka

Nastavio sam da čitam i druga remek-dela ovog autora, ali Konstantinovo raskršće ostaje moj favorit. Roman predstavlja jedinstvenu mešavinu trilera, horora, istorije i intelektualnog stava – kombinaciju koja me je očarala. Stojiljković je inače ljubitelj stripova i sam je pisac istih, što njegovu prozu čini vizuelno atraktivnom i scenski upečatljivom. Taj specifičan stil jednostavno ne ostavlja čitaoca ravnodušnim. Ako ste ljubitelj mitologije, istorije i trilera, kao što sam ja, ovaj roman je vaš izbor.

Konstantinovo raskršće doživelo je više izdanja, prevoda, ilustracija, pa čak i ekranizaciju. Sve to s punim pravom, jer je Stojiljković jedan od retkih domaćih pisaca koji uspeva da uništi dosadu na svakoj stranici. Ovaj urbani istorijski klasik autor naziva „niškim romanom“. Napisan je na specifičnoj mešavini srpskog urbanog i južnjačkog duha, i predstavlja jedno od najboljih ostvarenja srpske književnosti 21. veka. Roman govori o stvarnosti obavijenoj maglom, raspletu istorije i rušenju granica između prošlosti i sadašnjosti.

Konstantin: „Kada postanem imperator, ediktom ću ukinuti igre.“
Čovek u beloj tunici: „Prvo se potrudi da te oni što čekaju ne ukinu. A za igre ne brini – one su večne. Kada igara ne bude, neće više biti ni Rima.“

Stojiljković pripoveda istorijski ep ispunjen autentičnom prašinom, mrakom i misterijom.

Među nezaboravnim likovima je Nemanja Lukić, vampir i oficir, koji se pojavljuje i u drugim autorovim delima. Iako vampir, Lukić je blizak čitaocu, što ga čini posebno privlačnim i lako razumljivim.

Radnja romana smeštena je u vreme Drugog svetskog rata, kada Hajnrih Himler šalje šturmbanfirera Hajnriha Kana u Niš s tajnim zadatkom – da pronađe mač rimskog imperatora Konstantina, za koji se veruje da ima mistične moći neophodne Trećem rajhu. U tom trenutku, Treći rajh gubi na bojnim poljima. Niš je u teškom stanju. Nemci redovno vrše streljanja, ali istovremeno ih napada i misteriozno biće. Grad je ispunjen raznolikim likovima – grešnicima, vešticama, partizanima, lokalnim tipovima i borcima monarhističke frakcije. Istorijski Naisus, koji se nalazi u podnožju Niša, zajedno s ovim gradom čini pozornicu događaja koji se odvijaju u različitim vremenima.

Stojiljković nas na upečatljiv način podseća da su svi ratovi isti, mada se likovi i ratnici menjaju. Njegova pripovest je epska, slikovita, filmska, južnjačka i srpska – a ipak univerzalna.

Preporučio bih ovaj roman svima, a posebno onima koji su skeptični prema istoriji i književnosti.

 

Damir Maksić, 2024.

Copy link
Powered by Social Snap