Čitala sam intervju s banjalučkom spisateljicom Radmilom Karlaš, koju sam jednom imala priliku upoznati. Divna žena, koja suvereno vlada nevjerovatnim književnim znanjem i prenosi ga na papir kroz različite književne forme. U tom intervjuu rekla je, između ostalog, kako je jedino što zna – pisanje. Dopala mi se ta rečenica, taj sklop misli, taj osjećaj čovjeka koji se rodi s jednim talentom i kroz život postane svjestan svoje darovitosti. Čini mi se da je to velika čast i privilegija – roditi se s nečim posebnim i kroz život spoznati da je baš to ono što tvom životu daje smisao.

Moj tata često kaže kako je Usain Bolt najbolji u trčanju od svih koji su ikad pokušali trčati. Koliko je samo ljudi možda brže od Bolta, a nikad nisu imali priliku da potrče, nikada nisu uspjeli spoznati svoj talent – možda zbog okolnosti, vremena, ili jednostavno jer nisu bili svjesni svoje sposobnosti. Ipak, kod svih ljudi koji se bave umjetnošću primjećujem jedan poseban nagon da se izraze, da iz sebe izbace ono što nosi njihov unutrašnji svijet. Kao kad osjećaš da moraš vrisnuti, jer više ne možeš trpjeti teret na prsima. Možda je tako i s Boltom – možda se jedno jutro probudio i rekao: „Ja moram da trčim.“

Možda je i moj povratak pisanju ovog bloga sličan tom Boltovom „Ja moram da trčim“, gdje bih rekla: „Ja moram da kažem.“ Ne toliko zbog samog pisanja, niti da bih se nazvala spisateljicom, jer pisanje za mene nosi i određenu odgovornost. Smatram da još nisam „zrela“ za tu ulogu. Više bih voljela da kroz svoje tekstove nekoga inspirišem, podučim, kažem ono što većina prešuti, ili barem nasmijem. Želim za sada biti ta osoba i reći: „Hej, možda je ovo smisao mog života.“

Tako sam, eto, odlučila da ovim tekstom nastavim svoj blog „Knjigocrvić“, koji će, nadam se, uskoro dobiti svjež, novi izgled. Možda će tekstovi o kulturi i kulturni sadržaji u moru površnih i netačnih informacija biti nešto što će ipak nekoga zaintrigirati. Možda će upravo ta osoba, kroz neki takav tekst, spoznati: „Hej, pa to je smisao mog života.“