Moja ljubav prema Andriću i njegovim djelima počela je u srednjoj školi zahvaljujući mom profesoru srpskog jezika i književnosti-Velimiru Gatariću koji nam je uvijek ponavljao Andrićeve riječi „Ne treba žuriti jer život žuri.“ Tada, mislim da nisam u potpunosti shvatala te njegove riječi. Ne znam ni danas da li ih u potpunosti shvatam. Profesora nažalost na ovom svijetu više nema, a sve se nadam da negdje sa Ivom pije kafu i priča o knjigama. Kada god u životu dođem u ono stanje da ne mogu više da čitam, uzmem neko djelo od Andrića i lakoća, a ujedno i dubina tih riječi, očaraju me i odvedu u neke daleke, često prošle svjetove. Moram biti iskrena i reći da mi nije drago to što danas Andrićevo ime svako mućka po ustima i svako polaže pravo da priča o njegovim djelima. Moram biti iskrena i reći da me ne interesuju niti politika, niti nacije, niti religija kada se o Andriću radi. Moram biti iskrena i reći da je on više od svega toga. On je umjetnik, pisac i veliki gospodin. To su činjenice.
Niko, nikada neće opisati napaćenu Bosnu i Hercegovinu kao on. Jedini način da shvatimo zašto smo danas ovakvi kakvi smo, jeste da pogledamo u našu prošlost, i da je prihvatimo. Smatram da je to jako bitno, jer jedino tako čovjek može da se okrene ka boljem sutra. Međutim, nije Andrićeva posebnost izražena samo u tome što opisuje prostor Balkana, patnje naroda na ovim prostorima, mentalitet koji se urezao sabljama koje su mahale na brdovitom Balkanu, smatram da je njegova posebnost leži u opisu čovjeka kao pojedinca. Kada čitate njegova djela, čini se kao da nenamjerno, diskretno opisuje ljude i njihove živote, a ta diskretnost kao da u isto vrijeme igra i najveću ulogu u fabuli. I tako čitaoc kao da pada u neki drugi svijet, onaj u kojem postoji „svemogući pisac“ koji razumije najdublje misli pojedinca. Za mene je to, vidite, nevjerovatno. Nevjerovatno je to da jedan čovjek svojim riječima, stilom pisanja, lakoćom, a ujedno i dubinom misli zaokupira čitaoca, da čak i onom koji nije u stanju da shvati, vidi ili razumije, približi sve ono što nazivamo život. Bez obzira da li se radi o nekom veziru, o nekom sultanu, konzulu, o nekom mostu, o nekom fratru, Andrić nam kazuje, možda i ono što smo već čuli, ali svojim posebnim glasom, koji niko poslije njega nije posjedovao u književnosti na prostoru Balkana. Da, znam da možda pretjerujem, i da ima sjajnih pisaca koji čuče u sjeni ovog Nobelovca, ali zaista pored svih kritika upućenih ovom piscu, čitaoc ne može da zanemari njegovu magičnost izražavanja i naraciju koju sa lakoćom kreira i prenosi na sve nas. Živjeći na „zapadu“ u proteklih pet godina, kada god su me drugari sa fakulteta pitali koju knjigu da pročitaju kako bi bolje razumjeli naš mentalitet- samo kažem bilo šta od Ive Andrića. Većina ne zna ko je Ivo Andrić, većina se iznenadi kada kažem da je dobio Nobela i da je bio za oslobođenje Jugoslavije od Austrougarske, da je studirao na Bečkom univerzitetu, ali da je za Beč rekao da mu je isuviše hladan. Vjerovatno jedini čovjek koji je upoznao i Gavrila Principa i Adolfa Hitlera. Većina se iznenadi, a ja volim te iznenađene izraze lica. I uvijek im kažem, mnogo je onih koji su sa nevjerovatnom smislom za pisanu riječ stvarali na našim prostorima- samo njihova djela ostaše neprevedena i skučena na malom Balkanu, baš onom o kojem je Andrić pisao.
Njegova djela su ona kojima se vraćate nekoliko puta u toku života, njegova dubokoumnost i vizija su samo nešto što bi svaki čovjek mogao poželjeti da posjeduje. I za kraj, samo jedan citat:
“I vrline jednog čoveka mi primamo i cenimo potpuno samo ako nam se ukazuju u obliku koji odgovara našim shvatanjima i sklonostima.”
Ivo Andrić