Kažu da je Aleksandar Blok ,,posljednji poetski genij stare Rusije“, u kojem su se stopile najbolje osobine klasične ruske poezije s modernizmom i avangardističkim karakteristikama tog vremena.
Blok označava prelomno razdoblje u ruskoj književnosti. Rođen je 16. novembra 1880. godine u Sankt Petersburgu u porodici koja je gajila naročite naklonosti prema lijepim umjetnostima. U svojoj biografiji napisao je kako je njegova porodica ,,ljubila i razumijevala riječ“. Počeo je pisati sa osamnaest godina to pod uticajem Žukovskoga i Feta. Ukoliko niste čuli za ove velike pjesnike, bacite pogled. Pored ove dvojice velikana, na njega utiču i Brjusov, Solovljev, Bjeli i njihova mistična filozofija, kao i simbolistički pokret.
Pisao je pretežno lirsku poezniju sa vandrednim osjećanjem za muziku stiha. U ruski stih uveo je mnoge inovacije, a njegove pjesme bogate su žitiv i raznolikim ritmom. Često je u svojoj poeziji koristio metafore i teško shvatljive simbole kojim bi se služio kako bi opisao život oko sebe. Ono što je posebno karakteristično za ruski modernizam jeste opis, ili bolje reći kritika građanske kulture, tjeskoba individualnosti koja se ogleda u isčekivanju velikih istorijskih događaja. Njegova poezija protkana je je duhom epohe, a u njegovom poetskom osjećaju svijeta ,,nema jaza između ličnog i opšteg“.
Godine 1903. oženio je Ljubu Dmitrijevnu Mendeljejevnu, ćerku poznatog hemičara Dmitrija Mendeljejeva. Kasnije on zbog nje ulazi u svađu sa svojim kolegom Andrejem Belijem, koja se umalo nije završila dvobojem. Ljubi je posvetio ciklus poezije, po kome je i postao poznat, Stihovi prekrasnoj dami (1904).
Blok je, sasvim neočekivano za većinu njegovih poštovalaca, prihvatio Oktobarsku revoluciju kao konačno rješenje svoje apokaliptične čežnje.
Međutim, do 1921. godine, Blok je postao razočaran Ruskom revolucijom. Nije napisao nikakvu poeziju u posljednje tri godine. Blok se žalio Maksimu Gorkom da je njegova “vjera u mudrost čovječanstva” završena. On je objasnio svom prijatelju Korneju Čukovskom zašto više nije mogao da piše poeziju: “Svi zvuci su prestali. Zar ne čuješ da nema više zvukova?” U roku od nekoliko dana Blok se i razbolio. Njegovi ljekari zatražili su da Blok bude poslat na lečenje u inostranstvo, ali mu nije bilo dozvoljeno da napusti zemlju. Gorki je zatražio vizu za njega. Dana 29. maja 1921. Gorki je napisao Anatoliju Lunačarskom: “Blok je najbolji pjesnik Rusije. Ako mu zabranjujete da ode u inostranstvo, i umre, vi i vaši drugovi ćete biti krivi za njegovu smrt!”
Ono što je najtužnije Blok je dobio dozvolu tek 10. avgusta, nakon svoje smrti.
Umro je 7. avgusta 1921. godine u svom stanu od zapaljenja srčanih zalizaka. Sahranjen je na Volkovom groblju Sankt-Petersburga.
Nepovratno si otišla u polja
Nepovratno si otišla u polja.
Na veki nek je sveto Ime Tvoje.
Opet su zalaska crvena koplja
Pruzila k meni oštrice svoje.
Samo Tvoje od zlata svirale
Tog crnog dana usnama ću taći.
Ako su molitve u nepovrat pale,
Da skrhan zaspim u polje ću zaći.
Ti ćeš proći u zlatnoj porfiri-
No ja oči otvoriti neću.
U svetu sna daj mi da se smirim,
Da ljubim put obasjan i sreću …
O, iščupaj dušu punu more!
Sa svetima upokoji mene.
Ti što rukom svojom bez promene
Nepomično držiš kopno i more.