Najljepši citati: Borislav Pekić

Na današnji dan 1930. godine rođen je velikan naše književnik Borislav Pekić. Veliki demokrata i još veći pisac hvatao se u često u koštac sa svijetom oko sebe, a baš tako su nastala i neka od njegovih najpoznatijih dijela. Međutim, pored velikog dara za pisanu riječ, Pekić je poznat kao scenarista i akademik. Spada u pisce sa emigrantskom pozadinom, a čak jedan period kada je emigrirao iz Jugoslavije 1971. godine, proglašen je kao persona non grata. Najpoznatija djela su mu Zlatno runo, Bjesnilo, Kako upokojiti vampira, Atlantida i Vreme čuda.

Ovim putem odabrala sam nekoliko njegovih najmoćnijih citata:

Treba gledati pravo. Jer da se htelo gledati iza sebe, dobili bismo oči na potiljku. Treba ljubiti zemlju dece svoje, a ne dedova svojih. Jer čast neće zavisiti od toga odakle dolazimo nego kuda idemo.

Čovek zaista umire. Zato se smrti i plaši. Jedino je živo biće koje od smrti zazire. Jer, samo za njega smrt je konačan nestanak.

Čovek se nikad ne pita za uzroke dobrih stvari koje mu se dešavaju. Zanimaju ga samo uzroci rđavih.

Čovek je fragment prirode, a ne vlastite istorije. Pre njegove pojave priroda se iskazuje kao sistem nenarušene ravnoteže. Pojavom čovekove inteligencije situacija u prirodi se menja.

„Vaspitan sam kao demokrata. Nastojim da se kao demokrata ponašam i da savladam urođene totalitarne, gotovo bih rekao antropološke antidemokratske osobine, potekle iz sebičnosti, žudnje za moći, taštine i rđavog iskustva sa ljudima. Verujem u demokratiju kao najbolji od svih rđavih sistema, a svakako najpodnošljiviji, u realnu i realističku demokratiju upravljanja razumom, kontrolisanog od javnosti i izbornih tela, oplemenjenu socijalnim interesom za sudbinu bližnjeg i kompromisom sa potrebama zajednice, ali i efikasnu u zaštiti svega ličnog što predstavlja građansku i političku slobodu, u parlament kao majku, a ne maćehu naroda, opšte i tajne izbore, slobodno udruživanje, stalnu razmenu ideja, rada, kapitala, težnju ličnom uspehu i blagostanju, privatnu inicijativu, pravo regulisano zakonom i menjano voljom većine, uz stalnu misao o egzistenciji manjine. Verujem u pravila građanske igre. Demokratija je u prvom redu kompromis. Moramo ga jednom napraviti i sa svojim najlepšim nadama i najzanosnijim utopijama, i od onog što je nemoguće, bar na vreme, uzeti ono što je moguće. Inače, ostaće bez ičega jer će u međuvremenu i ono što je moguće postati za nas nemoguće.“- Ovo je kazao za Novosti 1989. godine.

Sigurnost je samo pobeda jedne verovatnoće nad drugom i ništa više.

Ne voli čovek jednog pisca samo zato što ga zabavlja, ili ga pred dileme stavlja, nego što ponekad slučajnošću otvara put njegovim sopstvenim idejama. Pomaže mu da se izrazi, sam sebe razume, aktivira mentalno. To može biti i suprotstavljanjem i prihvatanjem. U svakom slučaju, posredi je nemušti dijalog. Čitanje mojih knjiga zamišljam kao razgovor sa mnom, ne kao puko slušanje.

Svet malih ljudi na velike istine nikad nije spreman. Čak i papa bi se smrtnički uplašio ako bi mu se dokazalo postojanje boga.

Proklete činjenice. Ima zaista nešto bolesno u zapadnoevropskom vaspitanju. Nikad nam nije dosta činjenica. Za nas su, naime, činjenice – istine. Mi mislimo da smo u nečemu nešto saznali ako o tome prikupimo planinu činjenica. A zna se kako s njima stvari stoje. Većina ih se međusobno ne slaže. Činjenice su, u stvari, najnestabilniji faktor našeg saznanja o svetu. Njegova jedina prava nepoznata veličina. Da nema stvarnosti, kako bi se o njoj duboko i tačno pisalo!

Može se biti ili pisac ili čovek. Biti oboje, nemoguće je apsolutno.

Iskreno, već odavno ne pridajem previše pažnje osvajanju Nobelove nagrade za književnost, i to iz nekoliko razloga. Prije svega, smatram da je kriterij za dodjelu ove nagrade često upitan, jer je često vođen politikom, slično kao i mnoga druga takmičenja, bilo da su u pitanju muzička, kulturna ili umjetnička priznanja. Mislim da to ne bi trebalo biti tako. Nagrade bi trebalo da se dodjeljuju isključivo na osnovu književnog kvaliteta – stila pisanja, snage riječi, forme i inovativnosti – a ne na osnovu tema koje se politički uklapaju u trenutni diskurs.

Moje razočaranje dodatno je poraslo otkako Haruki Murakami, jedan od mojih omiljenih pisaca i najpoznatijih savremenih autora, koji je više puta bio nominovan, nije dobio nagradu. To je, za mene, značilo gubitak povjerenja u proces odabira. Čitanjem djela nekih laureata shvatila sam da mnogi od njih jednostavno ne ostavljaju dubok utisak na mene. Naravno, ko sam ja da sudim? Postoji odbor stručnjaka koji donosi ove odluke.

Takođe, ne dopada mi se činjenica da popularnost i prodaja knjiga nagrađenih autora vrtoglavo rastu nakon dodjele Nobelove nagrade. To jeste prirodna posljedica takvog priznanja, ali ostavlja utisak da književna vrijednost dolazi u drugi plan pred marketingom. Ipak, to je već odavno dio književnog svijeta.

Ipak sam odlučila napisati ovaj tekst jer smatram da bi, s obzirom na to da se radi o književnom blogu, bilo neprikladno ne osvrnuti se na dodjelu Nobelove nagrade. Iako možda nisam sigurna koliko to ima smisla s obzirom na moje stavove, čini mi se važnim podijeliti svoje mišljenje i pružiti kontekst koji će čitateljima pomoći da bolje razumiju moj stav.

Han Kang, južnokorejska spisateljica i dobitnica Nobelove nagrade za književnost 2024. godine, postala je prepoznata po intenzivnoj prozi koja se bavi dubokim pitanjima ljudskog postojanja. Nagrada joj je dodijeljena za „poetsku prozu koja istražuje istorijske traume i razotkriva krhkost ljudskog života“. Iako nisam još imala priliku pročitati njena djela, njen književni opus izazvao je globalnu pažnju i zaslužuje da mu se posveti prostor na ovom blogu.

Život i inspiracija

Han Kang je rođena 1970. godine u Gvangdžuu, gradu poznatom po burnoj istoriji koja je značajno uticala na njeno književno stvaralaštvo. Njena porodica, posebno otac Han Seung-won, poznati pisac, podsticala je njenu ljubav prema literaturi. Studije korejske književnosti na Univerzitetu Yonsei dodatno su oblikovale njen književni glas. Karijeru je započela pisanjem poezije, ali se kasnije posvetila prozi, pokazujući sklonost eksperimentisanju s formom i jezikom.

„Vegetarijanka“ – Prelomna tačka karijere

Roman „Vegetarijanka“ (2007) donio je Han Kang međunarodnu slavu. Ova priča o mladoj ženi koja odlučuje postati vegetarijanka suočava se s nerazumijevanjem svoje porodice i društva, ali istovremeno dotiče teme identiteta, slobode i nasilja. Minimalistički, ali intenzivan stil pisanja Han Kang učinio je ovaj roman jedinstvenim, donoseći mu Međunarodnu Bookerovu nagradu 2016. godine.

Njeni drugi romani, poput „Ljudske činidbe“, istražuju bolne istorijske događaje, poput masakra u Gvangdžuu 1980. godine, kroz perspektive različitih likova. Time Han Kang spaja individualne priče s kolektivnim traumama, postavljajući univerzalna pitanja o ljudskoj prirodi i sjećanju.

Bol i ljepota često idu ruku pod ruku, i ta koegzistencija je nepodnošljiva.
(Vegetarijanka)

Han Kang je poznata po spoju poetičnosti i brutalnosti. Njena proza prelazi granice tradicionalne naracije, fokusirajući se na emocije, unutrašnje sukobe i složene teme poput patrijarhata, nasilja i gubitka. „Bijela knjiga“ (2016) istražuje boju bijele kroz meditaciju o žalovanju, čistoti i prolaznosti.

Njena djela često izazivaju čitaoca da preispita sopstvene stavove o tijelu, duši i društvenim normama, što ih čini relevantnim i globalno razumljivim.

Zašto čitati Han Kang?

Iako se ukus čitatelja razlikuje, Han Kang nudi književno iskustvo koje je i izazovno i značajno. Njena djela nisu laka za čitanje, ali ostavljaju dubok utisak, podstičući čitaoce na razmišljanje o složenim pitanjima života i ljudskosti.

Ako želite da istražite njeno stvaralaštvo, „Vegetarijanka“ je dobar početak. Za one koji žele dublje razumijevanje njenog rada, preporučujem „Ljudske činidbe“ i „Bijelu knjigu“. Nadam se da će njena djela ubrzo biti dostupna širem auditorijumu, jer su teme koje obrađuje od značaja za sve nas.