Jedan od najvećih ruskih i svjetskih dramskih pisaca Anton Pavlovič Čehov proveo je cijeli život između dvije ljubavne vatre: medicine i književnosti. Majstor kratke i konkretne književne forme pisao je humoreske, novele i pripovjetke, a slavu je stekao pišući pozorišne komade i drame od kojih su najpoznatiji ,,Galeb“, „Ujka Vanja“, „Tri sestre“ i „Višnjik“.

Rođen je 29.01. 1860. godine u Taganrogu, Rusija. Već kao mladić često je išao u pozorište, pisao i uređivao školske novine. U ovom periodu njegov otac bankrotira i seli sa porodicom u Moskvu, ali Anton ostaje u rodnom Taganrogu. Tada nastaje njegova prva drama koja se zove „Bez oca”, a smatra se da je pisac sam spalio ovu dramu.
Po završetku srednje škole, odlazi u Moskvu gdje upisuje studiji medicine. U toku studija aktivno piše, objavljuje anonimne članke pod pseudonimom Antoša Čehonte.
Želja mu je bila da se jednog dana vrati u rodno mjesto i pomogne njegovom razvoju. Svoje obećanje je kasnije ispunio, pa mnogi smatraju da je cijeli Taganrog jedan veliki spomenik ovome velikom piscu.

Djela Antona Pavloviča Čehova odišu na prvo čitanje jednostavnošću, ali se napetost u njegovoj drami ispoljava kroz psihološke opise njegovih likova, koji nam svojim razmišljanjem daju uvid i u društvene postulate. Teme koje ovog pisca posebno interesuju su ljubav, smrt, ljudske vrline, tuga, melanholija, ali takođe i dueli. Naime, dueli su imali veliku ulogu u ruskom društvu. Ruska književnost 18. i 19. vijeka odlikuje se mnogim opisima duela.

Krajem 1885. godine odlazi u Petrograd i shvata da je postao cijenjen i tražen pisac. U pismu bratu Aleksandru priznaje da se nemarno odnosio prema pisanju. Često je govorio da je medicina njegova zakonita žena, a književnost ljubavnica. Pisao je i radio u bolnici, ali liječenje nije naplaćivao siromašnima. Sve to uticalo je na njegovo krhko zdravlje, pa je već u decembru 1884. godine počeo da osjeća ozbiljne simptome tuberkuloze. Nakon što je 1888. godine dobio Puškinovu nagradu za zbirku pripovjedaka ,,U sumrak” morao je da liječi od tifusa majku i tri sestre od jednog poznanika. One su umrle, a tako je i Anton odlučio da prestane sa privatnom praksom. Naime, Čehov nikada nije nikada završio svoj diplomski rad i samim tim nikada nije dobio diplomu medicinskog fakulteta.

“Zdrav čovek ima hiljadu želja. Bolestan samo jednu.“

Anton P. Čehov

Zanimljivo je da je nekada u proljeće 1890. godine otputovao na sibirsko ostrvo Sahalin, gdje je bila kolonija zarobljenika. Družio se sa zatvorenicima i pisao o svemu što ga je okruživalo. Bio je šokiran uslovima u kojima su ljudi tamo živjeli, a nakon tri mjeseca napustio je Sahalin obećavši da će učiniti sve da im pomogne. Iz ovog iskustva nastao je socijalni roman „Ostrvo Sahalin“ koji je izlazio u nastavcima. Izmoren putovanjem u Sibir i svime što je tamo vidio odlučio je da nakratko otputuje u Evropu. Obišao je Beč, Veneciju, Firencu, Rim, Pariz, Monako i Nicu. Iz sibirske i evropske avanture nastala je pripovjetka „Dvoboj“. Smatra se da je na ovo djelo Čehova uticala i smrt njegovog brata Nikolaja 1889. godine.

U toku svog stvaralaštva nailazio je na mnoge kritike. One su se većinski bazirale na tome da je radnja njegovih djela dosadna. Prilikom izvođenja njegovih drama u Moskovskom hudožestvenom teatru (MHAT), kojim su rukovodili Aleksejev Stanislavski i Nemirović Dančenko, Čehov je naizlazio na stalne sukobe sa Stanislavskim, najčešće zbog toga što je Stanislavski smatrao da su Čehovljeva djela drame, a Čehov je smatrao da su one više komedije.

U jednom pismu svojoj ženi, Čehov sa ljutnjom govori: “Zašto se na plakatima i u novinskim oglasima moj komad tako uporno naziva dramom? Nemirovič i Aleksejev očigledno vide u mom komadu nešto što ja nisam napisao, i mogu da se kladim kako oni nisu pažljivo pročitali moj komad“.

Pola godine pred smrt, prisustvovao je MHAT-ovoj premijeri Višnjika, ali je već tada bio izmoren, jer je premijera održana na njegov 44. rođendan, 17. januara 1904. godine. Poželjevši da pobjegne od svega toga, on ubrzo odlazi na Krim. U julu iste godine Čehov umire.

Iza njega je ostala nepresušna inspiracija pozorištima diljem svijeta. Svako pozorišta izvodi u svojoj istoriji bar nekoliko njegovih drama, ili kako bi on rekao komedija.

,,Kad umre Čehov, umrijeće jedan od najboljih sinova Rusije, pametan, pravedan, koji je voli i u svemu saosjeća s njom. I Rusija će zadrhtati od tuge, i dugo ga neće zaboraviti, i dugo će se učiti shvatanju života iz njegovih knjiga, obasjanih tužnim osmehom srca punog ljubavi”, kazao je ovo Maksim Gorki o svom isto tako velikom kolegi Antonu Pavloviču Čehovu.

Copy link