Za Vesnu Parun se smatra da je najveća hrvatska pjesnikinja. Ja nekako mislim da je njena poezija prevazišla granice jedne države. Vesna Parun je jednostavno najveća.

Pored toga što je pisala poeziju, bila je dramski i dječiji pisac. Rođena je na otoku Zlarinu 10. aprila 1922. godine. Njena porodica živjela je u skromnim uslovima, a njen otac je mnogo puta mijenjao posao kako bi prehranio porodicu. Osnovnu školu pohađala je na otoku Visu, a nakon toga gimnaziju u Splitu. Od malih nogu je bila bistar učenik, a svoje prve stihove objavila je još kao djevojčica sa deset godina u školskom časopisu “Anđeo Čuvar”, pjesmu pod nazivom “Pramaljeće”. Nakon mature, upisala je studiji romantistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a nakon toga krenula je i na studiji filozofije, koji nikada nije završila.

“U školi se moglo naučiti mnogo, i u osnovnoj i, kasnije, u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu; manje o povijesti i o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu – gotovo ništa!”, kazala je jednom prilikom Vesna o školi.

Njen život bio je protkan sa mnogo nesretnih ljubavi, a u toku studija upoznaje Bračanina Pjera Breškovića. Njihova veza je nesretno završila nakon više od 15 godina. Ostavljena zbog druge žene, Vesna prolazi kroz teško životno razdoblje, prekida studij, ali i piše jednu od svojih najproslavljenijih pjesama “Ti koja imaš nevinije ruke”, posvećenu upravo nesretnoj bračkoj ljubavi.

1947. godine ona objavljuje svoju prvu zbirku poezije Zore i vihori u kojoj je odredila svoj pjesnički stil, osjećajan i liričan, u kojem dominiraju ljubav i doživljaj prirode. Naravno, njena poezija nije se dopala tadašnjoj politici, ali ona nastavlja pisati i objavljuje zbirke Crna maslina (1955.), a potom i Ropstvo (1957.), Pusti me da otpočinem (1958.) i Ti i nikad (1959.) u kojim se potvrđuje kao pjesnikinja zaokupljena ljubavlju i koje su joj priskrbile veliku popularnost.

Nakon nesretne ljubavi, Vesna stupa u brak sa Ljubomirom Žekovom i sa njim se seli u Bugarsku. Tamo će živjeti u razdoblju od 1962. do 1968. godine. Iako se uklopila u tamošnje društvo, jezik i kulturu te prema njenim riječima, živjela kao Bugarka, ni to razdoblje ne prolazi bez nevolja. Vraća se u Zagreb nakon razvoda, siromaštva i političkih afera. Vrlo osobna pisma koja je razmjenjivala s Velijem Čauševim, iz razdoblja života koje je provela u Bugarskoj, objavljena su nakon njezine smrti u knjizi Bugarska odiseja Vesne Parun. Pisala je sonete, objavivši zbirke Sto soneta (1972.),  Salto mortale (1981.) i Sonetni vijenci (1991.). Po dolasku iz Bugarske, Vesna pronalazi dom u Studentskom gradu u zagrebačkoj Dubravi, gdje stanuje sve do 2000. godine. Tamo je živjela u skromnim prilikama, često bez struje i vode, negodujući što živi na rubu grada. Tih godina upoznala je Adnana Al-Marzukia, Sirijca koji je došao na studij medicine u Zagreb, ali se bavio i poezijom. Do njegovog povratka u Siriju vrijeme su proveli u suživotu u njezinom stanu. Ali ni njegov odlazak nije prekinuo njihov odnos, koji je oduvijek bio obavijen velom tajne, opisivan više kao bratsko–sestrinski. Vesna ga je nastavila posjećivati u Damasku, a povremeno je i on dolazio k njoj u Stubičke toplice, nakon što je oboljela. Neumorno je pisala sve do kraja svoga života, a 25. oktobra 2010. godine u 88. godini života, napustila je ovaj svijet.

“Bila sam majka, žena i ljubavnica, kuharica i sluškinja. Formalni brak nisam uspjela ostvariti”, rekla je Vesna u jednom intervjuu 1969. godine. A za sebe je još i kazala:

Žena pjesnik, ali ne i žena muškobanja, žena nerodilja, ali ne i žena nemajka. Ljubavnica, ali ne i preljubnica. Žena otpor i žena prijekor…

Za kraj, jedna prekrasna pjesma ove velike žene:

Kad ptica prestane voljeti

Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaže:
“Odleti sada tisuću milja daleko, da ne bi gledala
kako se gomila ravnodušnost u mojim zjenicama!”
Jer ptica nije troma kao čovjek; daljina je za nju
lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.
Ne kaže joj: “Sada se sakrij tisuću
stopa duboko ispod zemlje,
da ne čuješ kako pjevam u predvečerje
nježnu uspavanku drugoj dragani,
koja leži s kljunom u mome krilu!”
Jer ptica nije površna kao čovjek;
ona zna da se otkucaji srca
pod zemljom propinju još snažnije,
i umjesto umirujućih zvukova
uspavanke cijela bi šuma morala slušati
tutnjavu podzemlja koju je izbacila bol.
Zato kad ptica prestane voljeti drugu pticu,
ostane pokraj nje da tu umre, u samoći.
A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka,
od stida i pomutnje ne zna što bi i,
bježeći sve to dalje od njega,
ugnijezdi zauvijek u svome srcu njegovu tugu.
Nema malih boli. Ljudi vole male boli.
One su lijepe, a ne bole mnogo.
Izgube li ih, priskrbit će sebi lako druge,
još manje skupe i manje bolne –
jer bol iskustvom otupljuje,
a premnogo iskustva nudi se na vašaru u bescijenje.
Ljudi vole kratke susrete, kratka pisma,
male doživljaje za koje ne treba tražiti
smisao daleko u zvijezdama ni u odviše opasnim,
nepoznatim predjelima duše.
Ali te male boli uvlače se neopazice
u naše meso izvrgnuto oštrici dosade,
one postaju u njemu naša smrt.
I zbog tog bezbroja malih lešina –
što se nečujno u nama raspadaju –
zavijaju cijelog života oko naših kuća strvinari,
a oko našeg čela izranjenog od mnoštva
malih jauka igraju se mravi.
Tako neće imati što da propadne
u nama kad nas potresu iznenadno velike boli,
proizašle iz velikih stjecišta razloga,
netaknutih opomenom.
Gledat ćemo bezbrižno mrave kako se
približuju i golema jata bjeloglavih
lešinara kako kruže u sve to nižem
luku iznad naših pragova i šaputati im:
“Nemate što tražiti ovdje, prijatelji.
Tu nema ničeg više osim slike
prašnog kostura ogrnuta sjećanjima,
a taj – budite sigurni – nije za vas!
Meso i krv i slatki voćnjak srca
pojedoše nam male boli,
mrvicu po mrvicu – one oglodaše sve do kosti,
do ove luknje u prostoru, zar ne vidite?”
Nema malih boli.
Nema malih boli pod ovim suncem.

Copy link