Mali princ i veliki snovi

Kao dijete sam dobila jednu slikovnicu Malog princa. Tada mi se nije dopadala, jer su boje u slikovnici za malu Milicu bile poprilično jake. Sada mi je veoma draga. Nedavno kada sam bila kući uzela sam da je prelistavam i da se divim crtežima. Kasnije sam pročitala i knjigu, a Mali princ me osvojio.

„I uvek ćete voleti?“
„Ne,“ reče ruža, „jednog dana ću uvenuti i onda će prestati da mi se dive.“
„Baš čudno,“ reče Mali Princ, „da si ti moja ruža, ja bih te voleo i tada.“

Šarmantna priča Antoinea de Saint-Exupéryja o pilotu i mladom vanzemaljskom princu oduševljava čitaoce od kada je prvi put objavljena 1943. godine. Kada pomislimo na svjetska dešavanja upravo ove 1943. godine i krv koja je prolivena širom svijeta, shvatamo koliko je umjetnost važna i koliko je mašta bitna za opstanak čovjeka.

Čak i ako znate napamet Malog princa (ili Le Petit Prince na izvornom francuskom), vjerojatno postoje nekoliko stvari koje možda ne znate o ovoj noveli.

Kad je prikazao pripovjedača romana kako se ruši u Sahari na otvaranju knjige, Saint-Exupéry je pisao ono što je doživio ili saznao u stvarnom životu. Iako se danas u velikoj mjeri ovaj pisac pamti po Malom princu, prije Drugog svjetskog rata Saint-Exupéry bio je poznat kao aristokratski avijatičar i pisac koji je letio poštanskim rutama u Africi i Južnoj Americi, pa čak i radio kao probni pilot. Tokom pokušaja obaranja rekorda za najbrže putovanje između Pariza i Saigona, Saint-Exupéry je srušio svoj avion u pustinji 125 milja izvan Kaira.

„Mala sirena“ možda je inspirirala Saint-Exupéryja da napiše Malog princa. Iako se o pravom porijeklu priče široko raspravlja, jedna od uobičajnih teorija jeste da je Saint-Exupéry inspiriran bajkom Hansa Christiana Andersena. Početkom 1940-ih Saint-Exupéry je zaglavio u bolnici dok se oporavljao od raznih povreda koje su ga zadesile u avionskim nesrećama, pa mu je bilo dosadno. Njegova prijateljica Annabella odlučila mu je pročitati priču-„Mala sirena“- koja ga je navela da razmišlja o tome da napiše vlastitu bajku.

Saint-Exupéry je ovu novelu napisao dok je bio u samonametnutom egzilu u Sjedinjenim Državama tokom Drugog svjetskog rata. Naime, on je bio pilot u francuskim vazduhoplovnim snagama do primirja između Francuske i Njemačke 1940. godine, što je rezultiralo demobilizacijom francuskih snaga. Imajući loše mišljenje o slobodnom francuskom vođi Charlesu de Gaulleu, Saint-Exupéry se odbio pridružiti Kraljevskim vazduhoplovnim snagama i umjesto toga otišao u SAD, gdje je neuspješno pokušao natjerati vladu da uđe u rat protiv Njemačke.

Saint-Exupéryjeva supruga, Consuelo, vjerovatno je inspiracija za Prinčevu ružu. Antoine i Consuelo imali su nestabilnu vezu, živjeli su odvojeno veći dio svog života, ali ona je uvijek ostala njegova muza. Baš kao što je Saint-Exupéry držao Consuelu pri svom srcu, princ u noveli voli svoju ružu, zalijevajući je i štiteći je od nepogoda. Iako se princ na svom putovanju susreće s drugim ružama (u slučaju Saint-Exupéryja, drugim ženama), lisica ga podsjeća da je njegova ruža jedinstvena samo za njega jer „zauvijek postaješ odgovoran za ono što si ukrotio“. Ova je teorija dodatno potkrijepljena naslovom Consueline autobiografije Priča o ruži.

Sam Saint-Exupéry naslikao je sve jednostavne ilustracije akvarela u priči. Nije se smatrao „umjetnikom“, ali je cijeli život crtao i uvijek je skicirao male ljude na komadićima papira. Pisac nije imao pristup velikoj menažeriji, pa je ilustracije temeljio na onome što je mogao pronaći. Crpeći inspiraciju iz vlastitog života, mnoge je likove modelirao od stvarnih figura – pudlica prijatelja postala je ovca.

Zanimljivo je takođe i to da pilot – pripovjedač i jedan od glavnih likova – nikada nije prikazan u knjizi. Izložba 2014. godine u biblioteci i muzeju Morgan u New Yorku izložila je mnoge neobjavljene crteže Saint-Exupéryja, uključujući i onaj koji prikazuje pripovjedača koji spava pored svog aviona. Christine Nelson, kustosica književnih i istorijskih rukopisa u Morganu, podijelila je svoja razmišljanja o ovom djelu: „Možemo samo nagađati o tome zašto je [on] odlučio ukloniti tu sliku. Ali bio je vrlo dobar u isticanju onoga što nije bitno za njegovu priču . “ Skladna analiza, s obzirom na to da priča slavno kaže: „L’essentiel est invisible pour les yeux.“ („Ono što je bitno, očima je nevidljivo“, rečenica koja je i sama mnogo puta analizirana u umjetnosti.

Orson Welles je želio adaptirati novelu u film, uz pomoć Walta Disneyja. Welles je očito bio toliko zaokupljen pričom da je kupio filmska prava dan nakon što ga je pročitao. Htio je surađivati s Waltom Disneyjem i čak je tražio od Disneya da obrađuje specijalne efekte, ali dva briljantna umjetnika nisu sjajno sarađivala. Disney je smatrao da bi takav film nadmašio njegovo vlastito djelo, a navodno je izletio sa sastanka vičući: „Ovdje nema mjesta za dva genija.“ Wellesov originalni scenarij prikazan je u toku Morganove izložbe.

Još jedna zanimljiva činjenica jeste ta, da je ova novela imala skroman put do svog izdavača. Saint-Exupéry je bacio „zgužvanu papirnatu vrećicu“ koja sadrži njegov nacrt rukopisa i originalnu ilustraciju na sto svog prijatelja i odmah se uputio u Francusku. Nacrt napisan rukom na 140 stranica bio je zbrka probrane proze, nečitkog rukopisa, mrlja od kave, pa čak i opekotina od cigareta. Ostavio ga je kao oproštajni dar, rekavši: „Htio bih ti pokloniti nešto sjajno, ali ovo je sve što imam.

Saint-Exupéry nikada nije vidio novelu objavljenu u svojoj domovini. Novela Mali princ prvi put je objavljena 1943. godine, ali na francuskom i engleskom jeziku, i to samo u Sjedinjenim Državama. Zbog njegovih kontroverznih političkih stavova, Saint-Exupéryjeva djela nisu bila lako dostupna pod Vichyjevim režimom, pa je knjiga tek nakon oslobođenja Francuske postala dostupna u autorovoj domovini.

Saint-Exupéry je misteriozno nestao nakon što je završio knjigu. Do trenutka kada je njegovo djelo bilo dostupno u Francuskoj, Saint-Exupéry se već godinu dana smatrao mrtvim, a njegova je smrt bila jednako tajanstvena i fascinantna kao i njegov život. Nakon što se uputio u Alžir i probio put do slobodnih vazduhoplovnih snaga Francuske, ponovno je mogao letjeti iako su mu i fizičko i psihičko zdravlje bili upitni. Na izvidjačkoj misiji 1944. njegov je avion nestao i više ga nikada nisu vidjeli. Ostaje nejasno je li ga neprijatelj oborio ili je možda srušio avion u samoubilačkom manevru. Autorsko tijelo nikada nije pronađeno, a tek 1998. pronađen je trag o njegovoj sudbini u obliku njegove srebrne narukvice koju je otkrio jedan ribar uz obalu Marseillea na Mediteranu. Ostatke njegovog aviona pronašli su ronioci 2000. godine.