Prije nekoliko godina sprijateljila sam se sa jednim američkim piscem. Pri upoznavanju bili smo malo skeptični o potencijalnom prijateljstvu, onda sam krenula da čitam neke njegove radove, i opet sam bila skeptična. Onda sam počela da razmišljam o njima, da istražujem o životu tog pisca i tek tada smo se našli na pola puta. Ime tog pisca je Ernest Hemingvej. Prije nego što i tebe, čitaoče krenem upoznavati sa njegovim životom, bitno je da naglasim jednu razliku između američke i naše, slavenske književnosti. Znam da je Hemingvej za mnoge “lagan” pisac. To možda i jeste. Kada ga poredimo sa velikim imenima naše književnosti ili sa famoznim rusima, nema on tu dubinu misli, niti dijapazon riječi, opise likova u svojim djelima. Hemingveja možeš lako na moru uz kafu da čitaš. Međutim, postoji razlog za ovu njegovu “lakoću” jer postoji i razlika u razvitku američke kako kulture, tako i same književnosti, i razlika u razvitku naše-slavenske. Američka kultura generalno jeste napravljena za daleko širu masu, mnogo je lakša, njihov humor je čak dosta direktniji, a u njenoj književnosti preovladavaju kratke rečenice, česte tačke i zapete, likovi koji malo govore, a široki opisi okruženja skoro i ne postoje. Sve to za razliku od nas. Svi znamo kada Dostojevski krene sa opisom okruženja, ono se produži na nekoliko stranica. Kako su ruski pisci svoju književnost pisali baš za Ruse, tako su i američki svoju za Amerikance. Naravno da svaki pisac razmišlja o tome ko će da ga čita i prema kome su njegova djela usmjerena. Šta je dobro, ili koji stil je dobar, a koji ne, to se ostavlja onima koji čitaju. Svako ima nešto što voli, posebno kada se radi o književnosti. Ja lično, volim i kratku, ali i dugu formu. Zavisi od pisca, zavisi od raspoloženja. U književnosti će se uvijek voditi velika rasprava da li piščevo djelo i ličnost pisca treba odvojiti, ili su oni ipak jedno. Pročitah mnogo toga, i ostah ambivalentna. Možda se moraju odvojiti, ali ponekad možda i ne. Da se vratimo na Ernesta.

Mnogo se danas zna o njegovom životu, prema tome ne bih o tome mnogo da pišem. Iako su o njemu pisali i pričali oni koji ga poznaju, Ernest je i sam direktno i iskreno pisao o svojim mislima i svom životu. Postoji nekoliko zanimljivih momenata i stvari koje sam čula o ovom piscu, a one su učinile to, da sve moje predrasude o lakoći njegovog pisanja nekako stanu na stranu. Na stranu njegova djela, ali ako uzmemo u obzir da je preživio dva rata, i dva pada aviona, da je bio svjedok španske revolucije, da je živio sa dijabetesom, hepatitisom, da je imao rupturu bubrega, nagnječenu lobanju, a na sve to, volio je da pije, i neumorno je pisao, moramo mu dati bar malo kredita zar ne? Bitno je naglasiti da mu je uzor bio Mark Tven, a obojica su bili novinari prije nego što su krenuli da pišu svoja djela. Svi dobro znamo da u novinarstvu preovladava kratka forma pisanja. Hemingvej je često mijenjao svoje naracije, pa u njegovim djelima možemo da pronađemo dosta dijelova napisanih u prvom licu, ponekad u trećem gdje pokušava da dostigne tu širinu i dužinu pri opisima. Hemingvej je direktan, čak možda i vulgaran, prost u svojim djelovima. Ne bježi od one ljudske unutrašnje gordosti, a prikazuje je tako, kao da je ona nešto najnormalnije. I ono što mi se najviše dopada kod njega, jeste to što je i sam rekao, da za opise nekih pojava u ljudskim životima ne može da se ide okolo, mora se biti direktan jer jedino na taj način mogu da se opišu. Bio je hedonista i bio je i avanturista. Pisao je o svemu što vidi, o safarajima, o prekrasnoj Španiji, o ženama sa kojima je bio. Da, i čak se i ženio četiri puta. Zamislite, koliko je teška osoba bio kada su čak četiri žene pokušavale da izađu na kraj sa njim. Volio je da piše stojeći, volio je da lovi, ali je mnogo volio i svoju mačku koja je imala po šest prstiju na šapama. U jednom trenutku u životu imao je čak 50 mačaka na svom imanju. Napisao je najpoznatija djela američke književnosti kao što su “Zbogom oružje” i “Za kim zvona zvone”. I ne, to nisu teška djela. Relativno se brzo čitaju. Možda su i prelagana za nekoga ko je 1954. godine osvojio Nobelovu nagradu. Ali opet znate šta? Sve je to dio raznolikog svijeta književnosti, i zato je upravo ona toliko i prekrasna. I na kraju, bolovao je od depresije, da bi sebi oduzeo život 1961. godine. Iste one, kada je naš Ivo Andrić osvojio Nobela.

Sreća kod inteligentnih ljudi je najrijeđa stvar za koju znam.

Ernest Hemigvej

Copy link