Frojdov dvojnik i prijatelj: Artur Šnicler

Ovo je jedan od onih pisaca za koje vjerovatno niste čuli. Austrijski klasik i jedan od prvih pobunjenika protiv antisemitizma. Veliki Frojdov prijatelj, njegov dvojnik (kako ga je sam Frojd nazvao), doktor, ali i pisac: Artur Šnicler.

Rođen je 15. maja 1862. godine u uglednoj porodici mađarsko-jevrejskog ljekara. Studirao je medicinu i jedan period se i bavio sa njom, ali se onda u potpunosti posvetio pisanju. Sigmund Frojd je u jednom pismu za njega rekao: Imam utisak da ste Vi intuitivno naučili-u stvari pažljivom introspekcijom- sve ono što sam ja morao da naučim teškim radom sa pacijentima.

U svojim djelima Šnicler se bavi pretežno seksualnošću i antisemitizmom. Jedno od njegovih dijela ,,Krug“ (Reigen) prikazuje parove nakon seksualnog odnosa, a Hitler je upravo ovo djelo nazvao smećem. Naravno, razlog za to je bilo i to što je Šnicler jevrej.

Bio je veliki fan Sigmunda Frojda i njegovih djela. Međutim, takođe je i kritikovao njegove publikacije, a pošto ih je dosta proučavao i bavio se sa Frojdom u svojim djelima, nazvan je i njegovim dvojnikom.

U maju 1906, kada je Sigmund Frojd napunio 50 godina, šest godina mlađi pisac Artur Šnicler poslao mu je laskavo pismo. Čestitao je „najčasnijem profesoru“ rođendan i kazao da su za njegove radove zaslužni Frojdovi „mnogo snažni i duboki prijedlozi“. Sada je prilika da vam „pružim garanciju svog najiskrenijeg najtoplijeg divljenja“, rekao je Šnicler.

Između njih dvojice odmah je uslijedio dogovor: Dugo godina je Frojd bio svjestan dalekosežnog sporazuma „koji postoji između Vašeg i mog stava o nekim psihološkim i erotskim problemima“, kako navodi u jednom od svojih pisama. Nevjerovatna spona dva čovjeka, čak i neke životne podudarnosti.

Obojica su odrasli u bečkom Leopoldstadtu i bili su židovskog porijekla; studirali su medicinu, čak i kod istog profesora. I obojica su pridavali najveći značaj noćnim snovima, nezavisno jedni od drugih. Frojd je napisao „Tumačenje snova“ (1899), a Šnicler je napisao „Novela o snu“ (1926).

Bili su, svaki na svoj način, istraživači duša i pisci: Frojd, osnivač nove terapijske metode i izvanredan stilist, napisao je anamneze koje su ponekad nalikovale na priče; Šnicler, dugogodišnji ljekar, u svojim je dramama i prozi pokazao kako ono nesvjesno pokreće ljude. Bili su kolege, ali takođe i konkurenti. Ono što je posebno interesantno jeste to, da su obojica kasnije smatrani kandidatima za Nobelovu nagradu, i to za književnost.

U avgustu 1903. Šnicler se oženio Olgom Gusman (1882–1970), 21-godišnjom ambicioznom glumicom i pjevačicom koja je poticala iz jevrejske porodice srednje klase. Imali su sina Hajnriha (1902–1982), a 1909. dobili su kćerku Lili, koja je izvršila samoubistvo 1928. godine.

Rastao se od supruge 1921. godine, a umro je 1931. godine. Nije doživio Anšlus, ne znam iskreno šta bi bilo sa njim da jeste. Njegov sin Hajnrih je poslije aneksije Austrije Hitlerovoj Njemačkoj, otišao u Sjedinjene Države i vratio se u Austriju tek 1959. godine; Otac je austrijskog muzičara i konzervatora Mihaela Šniclera, rođenog 1944. u Berkliju, u Kaliforniji, koji se s roditeljima preselio u Beč 1959. godine.

Kroz mnoga pisma koja su ova dva velika, prije svega pisca, razmijenili jedan sa drugim, možemo jedno sigurno vidjeti-a to je da su se divili radu jedan drugog i da su u neizvjesnim vremenima, u kojima su živjeli, jedan drugome davali podršku. Dublje analize ovog prijateljstva i danas su dio rasprava na Bečkom fakultetu i dio mnogih studija.

I još samo za kraj moram nešto da dodam. Jedna od prvih knjiga koje sam pročitala i dobila na poklon, na njemačkom, a ujedno i jedna od najljepših knjiga koje posjedujem, jeste Šniclerova ,,Novela o snu“. U ovom izdanju nalaze se i crteži Egona Šilea i samim tim ova knjiga postala je jedna od mojih omiljenih knjiga.

Thomas Bernhard (1931–1989) jedan je od najvažnijih austrijskih književnika 20. vijeka. Njegova djela, prepuna sarkazma, melanholije i britke društvene kritike, ostavila su neizbrisiv trag ne samo u književnosti njemačkog govornog područja nego i širom svijeta. Svojim romanima, dramama, pripovijetkama i autobiografskim zapisima Bernhard je postavio ogledalo društvu, neumoljivo razotkrivajući njegove licemjerne strane.

Burno djetinjstvo: korijeni njegove mračne vizije

Thomas Bernhard rođen je u Holandiji kao sin služavke Herte Bernhard i stolara Aloisa Zuckerstättera. Njegovo rano djetinjstvo obilježeno je stalnim selidbama: Beč, Seekirchen, Traunstein u Bavarskoj… Svako novo mjesto nosilo je sa sobom nova iskustva, ali i osjećaj nesigurnosti. Godine 1941. Bernhard je greškom poslan u nacistički odgojni dom u Saalfeldu. Ta traumatična iskustva duboko su ga obilježila i oblikovala njegovu književnu perspektivu. Njegov djed, Johannes Freumbichler, bio je ključna figura u njegovom životu. Kao pisac i intelektualac, Freumbichler je u Bernhardu probudio ljubav prema literaturi i ohrabrio ga da izrazi svoje misli bez ustručavanja. No, Bernhardov život nije bio lišen tragedija – 1949. godine izgubio je djeda, a samo godinu kasnije i majku, što je dodatno produbilo njegov osjećaj egzistencijalne usamljenosti.

Bernhardova mladost bila je ispunjena borbom s plućnom tuberkulozom. Već sa 18 godina suočavao se s bolnicama, smrću i vlastitom smrtnosti. Bolest ga je vodila ka introspekciji, što je i sam priznao: „Svaka bolest koju preživite postaje sjajna priča.“

U tim teškim trenucima razvila se njegova snažna povezanost s Hedwig Stavianicek, koja će mu ostati životna podrška do njene smrti 1984. godine. Stavianicek, bogata nasljednica i trideset sedam godina starija od Bernharda, bila je ključna osoba u njegovom životu. Bernhard ju je nazivao svojom Lebensmensch – osobom od presudne važnosti za njegov život. Njihova veza bila je intelektualna i emocionalna, a Stavianicek mu je pružala podršku tokom njegove literarne karijere. Zahvaljujući njoj, izašao je iz izolacije, postao deo austrijske elite i započeo plodnu književnu karijeru.

FOTO: Wikimedia Commons/Knjigocrvic/Canva

Uprkos zdravstvenim problemima, Bernhard je neumorno radio. Nakon što je napustio školu, učio je za trgovca, a zatim se posvetio umjetnosti – studirao je dramaturgiju i glumu na Mozarteumu u Salzburgu. Njegov književni proboj dogodio se 1963. godine s romanom Frost, koji je najavio njegovu specifičnu mješavinu filozofske introspekcije i društvene kritike. Iako je bio poznat širom Europe, Bernhard je većinu života provodio povučeno u svojoj kući u Obernathalu, daleko od javnosti. Njegova kuća bila je minimalistički uređena, a Bernhard je vodio samotnjački život, uživajući u tišini i prirodi. Upravo ovaj povučeni način života nije ga spriječio da piše o kompleksnim društvenim i filozofskim temama.

Kontroverze i literarna genijalnost

Bernhardova djela nisu nikoga ostavljala ravnodušnim. Romani poput Das Kalkwerk i Auslöschung istražuju teme izolacije i ludila, dok su njegove drame, poput Heldenplatz, izazivale žestoke političke polemike. Bernhard nije štedio ni austrijsko društvo ni institucije, zbog čega je stekao reputaciju „enfant terrible“ austrijske književnosti. Njegov testament, kojim je zabranio izvođenje svojih drama u Austriji, bio je posljednji čin pobune protiv zemlje koju je istovremeno volio i prezirao.

Idem, rekao sam sebi u tvrdoj fotelji, iz zemlje u kojoj je prognano, uništeno, izbrisano sve što je takozvanom čoveku duha ikad pružalo zadovoljstvo, a ako ne zadovoljstvo, onda bar mogućnost da sledi svoju egzistenciju, iz zemlje u kojoj izgleda vlada još samo najprimitivniji od svih nagona, onaj za održanjem, i u kojoj se i najmanji zahtev takozvanog čoveka duha u začetku guši. U kojoj korumpirana država i isto tako korumpirana Crkva zajedno vuku onaj beskrajan konopac koji su pre više vekova s najvećom bezobzirnošću i u isto vreme sasvim prećutno obavili oko vrata tog slepog i odista glupog naroda koji su njegovi vladari zbilja zatočili u njegovoj gluposti. U kojoj se istina gazi, a laž sa svih zvaničnih mesta uzdiže kao jedino moguće sredstvo za sve ciljeve.

Tomas Bernhard,
Odlomak iz knjige “Beton”

Bernhardov stil karakterizira duge rečenice, repetitivna struktura i mračan humor. Njegovi su protagonisti često izolirani intelektualci, čija opsesivna razmišljanja odražavaju piščevu filozofsku analizu ljudske egzistencije. Bio je ključan za razvoj posmodernističke književnosti u njemačkom govornom području i inspiracija mnogim piscima, poput Elfriede Jelinek. Unatoč pesimističnom tonu njegovih djela, Bernhardova proza često sadrži elemente crnog humora. Kritičari ističu da njegova djela predstavljaju ne samo istraživanje smrti već i svojevrsnu pobjedu života kroz humor i otpor. I ono što je još zanimljivo jeste da je Bernhard imao veliki uticaj na razvitak njemačkog jezika. Naime on ga je obogatio svojim specifičnim stilom, a njegov uticaj je vidljiv i u političkom diskursu. Njegove jezične konstrukcije i oštar kritički ton često su oponašali političari i mediji.

Tomas Bernhard je bio kontradiktorna i provokativna ličnost, neumoran u kritikovanju autoriteta i društvenih normi. U njegovom pogledu, katoličanstvo i nacionalsocijalizam predstavljali su samo različite strane iste medalje. Rugao se svetinjama, ali ne iz puke mizantropije, već iz posvećenosti individualizmu i nezavisnom duhu. Njegova književnost ostaje jedan od najprepoznatljivijih glasova epohe.

A Nobel?

Ironično je da je Bernhardov deda dobio austrijsku državnu nagradu za svoj jedini roman, dok je sam Bernhard, iako jedan od najnagrađivanijih austrijskih autora, tu nagradu zaobilazio. Njegov ogroman doprinos književnosti, koji je odjekivao širom Evrope, nikada nije prepoznat ni Nobelovom nagradom, iako bi je zasigurno zaslužio. Razlozi za to mogli bi ležati u njegovoj kontroverznoj reputaciji u Austriji, odakle je retko ili nikada nominovan, kao i u nesvakidašnjem, često uznemirujućem svetu koji je stvorio. Međutim, to objašnjenje postalo je neodrživo kada je 1994. Nobelova nagrada dodeljena njegovoj sunarodnici Elfridi Jelinek, poznatoj po još radikalnijem antinacizmu i kontroverznim likovima.

Bernhardov misaoni i „analitično ispovedni“ stil, s malo emocija, možda je čak pripremio teren za pisce poput Jelinek, čiji je glas bio toliko specifičan da je Bernhard uz nju delovao gotovo konzervativno.

S Thomasom Bernhardom završila je jedna epoha austrijske književnosti.

prevod sa njemačkog: knjigocrvić.com