Ne pisati o ženi koja je naprodavaniji autor fikcije svih vremena, sa 2 milijarde prodanih knjiga širom svijeta, je nekako glupavo zar ne? Bez obzira na to da li volite misteriju i krimi romane, ne možete da poreknete genijalnost ove žene, koja je rođena upravo na današnji dan 15. septembra 1890. godine.

Da se razumijemo, biti žena u 20. vijeku nije bilo jednostavno. A još pisati i krimi romane, mislim da je zahtijevalo jednu posebnu genijalnost i harizmu. Agata je napisala 66 detektivskih romana, i još oko 14 kratkih priča, takođe je i autorica najduže izvođene predstave „The Mousetrap“ (Zamka za miša), koja je izvođena čak 25.000 puta. Međutim, u njenom životu postojalo je nekoliko zanimljivih momenata, koje su me posebno inspirisale da vam više nešto o njima kažem.

Naučila je sama da čita

Njena majka odbijala je da nauči da čita sve do 8. godine. Tako je mala Agata sa samo 5 godina sama sebe naučila, a kasnije je insistirala na učenju od kuće i odbijala da dobije formalno obrazovanje sve do 15. godine.

Prvi roman napisala je na osnovu opklade

Prilikom klađenja sa svojom sestrom Margot, Agata je izgubila, a izazov je bio da napiše roman. Ona to zaista i čini, pa tako već nastaje njen prvi roman „Tajanstveni događaj u Stajlsu“ koji je uveo u književni svijet detektiva Herkula Poaroa, a koji kasnije postaje jedna od najpopularnijih književnih ikona.

Poaro je baziran na stvarnoj ličnosti

Ne, Poaro nije još jedan izmišljeni lik ili dobro, možda djelimično jeste. Agata je inspiraciju za ovu književnu ikonu pronašla u jednom čovjeku kojeg je vidjela kako se penje u autobus prilikom posjete Belgiji. Opisala ga je da je bio čudnovatog izgleda sa zanimljivom bradom i mističnim pogledom. Nakon što se pojavio u njenom prvom romanu, ovaj detektiv pojavljuje se u narednih 40 romana Agate Kristi.

Jednom je nestala na 10 dana

Getty Images

1926. godine, kada je već bila poznaa književnica, Agata je bez traga napustila svoj dom u Londonu. Ovo je bio težak period u životu ove književnice, jer je tada njen muž Arči zavolio drugu ženu i želio rastavu od Agate. Policajci su je tražili. Na kraju se ispostavilo da je Agata bila u obližnjem spa centru. Tada su urađene pretrage na amneziju, a utvrđeno je da nije znala gdje se nalazi, niti je mogla da prepozna svog supruga koji je došao da je vidi. O ovom incidentu, Agata nikada nije pričala u javnosti.

Otrov kao glavno oružje

Agata nije voljela nasilje. Upravo zato većina njenih likova umire trovanjem. U toku rata radila je u apoteci i posjedovala je dobro poznavanje hemijskih supstanci.

Voljela je arheologiju

Nakon razvoda od Arčija, Kristi se 1930. godine udala za arheologa Maxa Malovana i pridružila mu se na redovnim ekspedicijama u Siriji i Iraku. 2015. godine HarperCollins je objavio „Dođi, reci mi kako živiš“, autoričine davne zaboravljene memoare iz 1946. o putovanjima. Iako je pomagala suprugu u kopanju, nikada nije prestala raditi na pisanju: Njihov omiljeni način transporta često je bio Orient Express, činjenica koja je vjerovatno inspirisala njezino poznato djelo Ubistvo na Orient Expressu.

Takođe, nećete nikada pogoditi- voljela je i da surfa

Da zamislite! Zajedno sa Arčijem, Agata je 1922. godine krenula na putovanje, počevši od Južne Afrike i završavajući u Honoluluu. Na svakom koraku, par je dobijao daske za surfanje; neki istoričari vjeruju da su možda čak bili i prvi britanski surferi koji su naučili surfati stojeći.

Voljela je da čita svoje romane za razliku od mnogih drugih pisaca. Pisala je i po dvije, tri knjige godišnje. Diktirala bi ono što priča, dok bi neko drugi zapisivao kako bi mogla da se fokusira. Jednostavno je bila prava power woman.

T.

Thomas Bernhard: Život i djelo pisca koji nije poznavao kompromis

Thomas Bernhard (1931–1989) jedan je od najvažnijih austrijskih književnika 20. vijeka. Njegova djela, prepuna sarkazma, melanholije i britke društvene kritike, ostavila su neizbrisiv trag ne samo u književnosti njemačkog govornog područja nego i širom svijeta. Svojim romanima, dramama, pripovijetkama i autobiografskim zapisima Bernhard je postavio ogledalo društvu, neumoljivo razotkrivajući njegove licemjerne strane.

Burno djetinjstvo: korijeni njegove mračne vizije

Thomas Bernhard rođen je u Holandiji kao sin služavke Herte Bernhard i stolara Aloisa Zuckerstättera. Njegovo rano djetinjstvo obilježeno je stalnim selidbama: Beč, Seekirchen, Traunstein u Bavarskoj… Svako novo mjesto nosilo je sa sobom nova iskustva, ali i osjećaj nesigurnosti. Godine 1941. Bernhard je greškom poslan u nacistički odgojni dom u Saalfeldu. Ta traumatična iskustva duboko su ga obilježila i oblikovala njegovu književnu perspektivu. Njegov djed, Johannes Freumbichler, bio je ključna figura u njegovom životu. Kao pisac i intelektualac, Freumbichler je u Bernhardu probudio ljubav prema literaturi i ohrabrio ga da izrazi svoje misli bez ustručavanja. No, Bernhardov život nije bio lišen tragedija – 1949. godine izgubio je djeda, a samo godinu kasnije i majku, što je dodatno produbilo njegov osjećaj egzistencijalne usamljenosti.

Bernhardova mladost bila je ispunjena borbom s plućnom tuberkulozom. Već sa 18 godina suočavao se s bolnicama, smrću i vlastitom smrtnosti. Bolest ga je vodila ka introspekciji, što je i sam priznao: „Svaka bolest koju preživite postaje sjajna priča.“

U tim teškim trenucima razvila se njegova snažna povezanost s Hedwig Stavianicek, koja će mu ostati životna podrška do njene smrti 1984. godine. Stavianicek, bogata nasljednica i trideset sedam godina starija od Bernharda, bila je ključna osoba u njegovom životu. Bernhard ju je nazivao svojom Lebensmensch – osobom od presudne važnosti za njegov život. Njihova veza bila je intelektualna i emocionalna, a Stavianicek mu je pružala podršku tokom njegove literarne karijere. Zahvaljujući njoj, izašao je iz izolacije, postao deo austrijske elite i započeo plodnu književnu karijeru.

FOTO: Wikimedia Commons/Knjigocrvic/Canva

Uprkos zdravstvenim problemima, Bernhard je neumorno radio. Nakon što je napustio školu, učio je za trgovca, a zatim se posvetio umjetnosti – studirao je dramaturgiju i glumu na Mozarteumu u Salzburgu. Njegov književni proboj dogodio se 1963. godine s romanom Frost, koji je najavio njegovu specifičnu mješavinu filozofske introspekcije i društvene kritike. Iako je bio poznat širom Europe, Bernhard je većinu života provodio povučeno u svojoj kući u Obernathalu, daleko od javnosti. Njegova kuća bila je minimalistički uređena, a Bernhard je vodio samotnjački život, uživajući u tišini i prirodi. Upravo ovaj povučeni način života nije ga spriječio da piše o kompleksnim društvenim i filozofskim temama.

Kontroverze i literarna genijalnost

Bernhardova djela nisu nikoga ostavljala ravnodušnim. Romani poput Das Kalkwerk i Auslöschung istražuju teme izolacije i ludila, dok su njegove drame, poput Heldenplatz, izazivale žestoke političke polemike. Bernhard nije štedio ni austrijsko društvo ni institucije, zbog čega je stekao reputaciju „enfant terrible“ austrijske književnosti. Njegov testament, kojim je zabranio izvođenje svojih drama u Austriji, bio je posljednji čin pobune protiv zemlje koju je istovremeno volio i prezirao.

Idem, rekao sam sebi u tvrdoj fotelji, iz zemlje u kojoj je prognano, uništeno, izbrisano sve što je takozvanom čoveku duha ikad pružalo zadovoljstvo, a ako ne zadovoljstvo, onda bar mogućnost da sledi svoju egzistenciju, iz zemlje u kojoj izgleda vlada još samo najprimitivniji od svih nagona, onaj za održanjem, i u kojoj se i najmanji zahtev takozvanog čoveka duha u začetku guši. U kojoj korumpirana država i isto tako korumpirana Crkva zajedno vuku onaj beskrajan konopac koji su pre više vekova s najvećom bezobzirnošću i u isto vreme sasvim prećutno obavili oko vrata tog slepog i odista glupog naroda koji su njegovi vladari zbilja zatočili u njegovoj gluposti. U kojoj se istina gazi, a laž sa svih zvaničnih mesta uzdiže kao jedino moguće sredstvo za sve ciljeve.

Tomas Bernhard,
Odlomak iz knjige “Beton”

Bernhardov stil karakterizira duge rečenice, repetitivna struktura i mračan humor. Njegovi su protagonisti često izolirani intelektualci, čija opsesivna razmišljanja odražavaju piščevu filozofsku analizu ljudske egzistencije. Bio je ključan za razvoj posmodernističke književnosti u njemačkom govornom području i inspiracija mnogim piscima, poput Elfriede Jelinek. Unatoč pesimističnom tonu njegovih djela, Bernhardova proza često sadrži elemente crnog humora. Kritičari ističu da njegova djela predstavljaju ne samo istraživanje smrti već i svojevrsnu pobjedu života kroz humor i otpor. I ono što je još zanimljivo jeste da je Bernhard imao veliki uticaj na razvitak njemačkog jezika. Naime on ga je obogatio svojim specifičnim stilom, a njegov uticaj je vidljiv i u političkom diskursu. Njegove jezične konstrukcije i oštar kritički ton često su oponašali političari i mediji.

Tomas Bernhard je bio kontradiktorna i provokativna ličnost, neumoran u kritikovanju autoriteta i društvenih normi. U njegovom pogledu, katoličanstvo i nacionalsocijalizam predstavljali su samo različite strane iste medalje. Rugao se svetinjama, ali ne iz puke mizantropije, već iz posvećenosti individualizmu i nezavisnom duhu. Njegova književnost ostaje jedan od najprepoznatljivijih glasova epohe.

A Nobel?

Ironično je da je Bernhardov deda dobio austrijsku državnu nagradu za svoj jedini roman, dok je sam Bernhard, iako jedan od najnagrađivanijih austrijskih autora, tu nagradu zaobilazio. Njegov ogroman doprinos književnosti, koji je odjekivao širom Evrope, nikada nije prepoznat ni Nobelovom nagradom, iako bi je zasigurno zaslužio. Razlozi za to mogli bi ležati u njegovoj kontroverznoj reputaciji u Austriji, odakle je retko ili nikada nominovan, kao i u nesvakidašnjem, često uznemirujućem svetu koji je stvorio. Međutim, to objašnjenje postalo je neodrživo kada je 1994. Nobelova nagrada dodeljena njegovoj sunarodnici Elfridi Jelinek, poznatoj po još radikalnijem antinacizmu i kontroverznim likovima.

Bernhardov misaoni i „analitično ispovedni“ stil, s malo emocija, možda je čak pripremio teren za pisce poput Jelinek, čiji je glas bio toliko specifičan da je Bernhard uz nju delovao gotovo konzervativno.

S Thomasom Bernhardom završila je jedna epoha austrijske književnosti.

prevod sa njemačkog: knjigocrvić.com

 

Copy link
Powered by Social Snap