Nije to bilo tako davno, sjećam se trenutka kada sam ušao u lokalnu biblioteku. Našao sam se u onoj poznatoj situaciji: “Zašto sam ovdje uopšte došao?” Bilo je to negdje početkom mojih dvadesetih godina.

Prisjetio sam se tada jedne priče sa lokalnog sajma knjiga, koji se održao mjesec dana ranije. Jedan stariji posjetilac, koji je stajao za štandom, gledao me dok sam razgledao knjige. Iako se nismo poznavali, ispričao mi je zanimljivu dosjetku: “Znate, kako se čovjek snađe pred štandom knjiga ili u biblioteci, tako će se snaći i u životu.” Te riječi nikada nisam zaboravio.

Nakon toga, nekoliko djevojaka prišlo je štandu i kupilo nekoliko knjiga tada meni nepoznatog autora, Paola Coelha. Nisam obraćao pažnju na to, ali slika djevojaka i razgovor sa sajma često su mi se vraćali u misli. Kući sam ponio nekoliko knjiga poezije i priručnika za filozofiju svakodnevice.

Moja navika čitanja, kao i kod mnogih drugih, seže još iz djetinjstva. Trebalo mi je nešto više od crtanih filmova. Tog dana u biblioteci, slučajno sam primijetio policu s natpisom “Latinoamerička književnost”. Dohvatio sam nasumično knjigu pod nazivom Hodočašće. Kada sam pročitao ime autora, sjetio sam se sajma, djevojaka i imena Paulo Coelho.

Ljubav je sposobnost čovjeka da daje, ne osvrćući se na to koliko dobiva zauzvrat. Najznačajniji i najmudriji jezik kojim svijet govori i koji svi mogu razumjeti u srcima. Starija je i od ljudi, a ipak svaki put istom snagom izbija kada se sretnu pogledi.

Paulo Coelho

Roman Hodočašće ponio sam kući. Radio sam tada 12 sati dnevno, ali sam uspijevao čitati. Moja volja za čitanjem se rasplamsavala. Za samo jedan vikend pročitao sam Hodočašće i već u ponedjeljak vratio se u biblioteku po još. Kući sam donio još tri Coelhove knjige. Dugo sam prijatelje “davio” pričama o tom piscu i njegovim djelima, tada na jedinoj društvenoj mreži koja je postojala. Čitao sam Coelha; njegova književnost me učila da sam mlad i da treba da se osjećam lijepo. Moja okolina nije mnogo marila za čitanje, ali to me nije obeshrabrilo. Sreo sam i neke iskusnije čitaoce koji su bili upoznati s Coelhom. Rekli su mi da je on poznat i uspješan pisac, komercijalan i sklon ponavljanju književnih ideja davnih pisaca sa Dalekog istoka. Bez obzira na to, meni su njegove priče o “ličnim legendama” i potraga za smislom bile fascinantne. Posebno mi je ostala urezana rečenica: “Mlad čovjek zna i mudar je, a star sumnja.”

Hodočašće je bio prvi njegov roman koji sam pročitao. U njemu Coelho iskreno govori da “to što je neko pisac ne znači da je bolji od drugih”. Radnja je vrlo lična, a Coelho kroz priču o hodočašću u Santiago de Compostela otkriva duboke, ljudske istine. Pisac se obraća čitaocima iskreno, bez uljepšavanja.

Nakon toga uslijedili su Alhemičar i niz drugih romana koji su me fascinirali. Moja strast za čitanjem samo je rasla. Snalaženje u biblioteci od tada mi nikada više nije bilo problem. Osim njegovih fantastičnih priča, Coelhov život sam po sebi je inspiracija – Brazilac avanturističkog duha, neumorno inspirisan smislom života i njegovim misterijama. Coelho je pisac koji je platio cijenu za svoju mudrost i koji je to podijelio sa svojim čitaocima. Zbog toga i danas rado poklanjam njegove knjige i pričam o njemu. Njegova djela preporučujem svima jer vas, bez sumnje, mogu učiniti da se osjećate mladima i ispunjenima.

Damir Maksić

K.

Konstantinovo raskršće: Urbani istorijski ep Dejana Stojiljkovića

Veoma važan aspekt koji određuje pisca jeste njegovo obrazovanje i zanimanje. U ranijim vekovima, pisci su uglavnom bili privilegovani ljudi koji su imali pristup knjigama i vreme za pisanje. Danas je ta privilegija dostupna svakome, što smatram velikim napretkom.

U epicentru moje čitalačke pažnje pre nekoliko godina našao se roman Konstantinovo raskršće, čiji je autor Dejan Stojiljković. Tog inače popularnog pisca sam otkrio relativno kasno, zbog skepsa prema domaćoj savremenoj književnoj sceni – i potpuno sam pogrešio.

Stojiljkovićev roman Konstantinovo raskršće probudio je u meni duh mašte i razbio sve predrasude o domaćoj literaturi.

„Beskrajna brzina vremena još veća izgleda onima koji gledaju unatrag.“
— Seneka

Nastavio sam da čitam i druga remek-dela ovog autora, ali Konstantinovo raskršće ostaje moj favorit. Roman predstavlja jedinstvenu mešavinu trilera, horora, istorije i intelektualnog stava – kombinaciju koja me je očarala. Stojiljković je inače ljubitelj stripova i sam je pisac istih, što njegovu prozu čini vizuelno atraktivnom i scenski upečatljivom. Taj specifičan stil jednostavno ne ostavlja čitaoca ravnodušnim. Ako ste ljubitelj mitologije, istorije i trilera, kao što sam ja, ovaj roman je vaš izbor.

Konstantinovo raskršće doživelo je više izdanja, prevoda, ilustracija, pa čak i ekranizaciju. Sve to s punim pravom, jer je Stojiljković jedan od retkih domaćih pisaca koji uspeva da uništi dosadu na svakoj stranici. Ovaj urbani istorijski klasik autor naziva „niškim romanom“. Napisan je na specifičnoj mešavini srpskog urbanog i južnjačkog duha, i predstavlja jedno od najboljih ostvarenja srpske književnosti 21. veka. Roman govori o stvarnosti obavijenoj maglom, raspletu istorije i rušenju granica između prošlosti i sadašnjosti.

Konstantin: „Kada postanem imperator, ediktom ću ukinuti igre.“
Čovek u beloj tunici: „Prvo se potrudi da te oni što čekaju ne ukinu. A za igre ne brini – one su večne. Kada igara ne bude, neće više biti ni Rima.“

Stojiljković pripoveda istorijski ep ispunjen autentičnom prašinom, mrakom i misterijom.

Među nezaboravnim likovima je Nemanja Lukić, vampir i oficir, koji se pojavljuje i u drugim autorovim delima. Iako vampir, Lukić je blizak čitaocu, što ga čini posebno privlačnim i lako razumljivim.

Radnja romana smeštena je u vreme Drugog svetskog rata, kada Hajnrih Himler šalje šturmbanfirera Hajnriha Kana u Niš s tajnim zadatkom – da pronađe mač rimskog imperatora Konstantina, za koji se veruje da ima mistične moći neophodne Trećem rajhu. U tom trenutku, Treći rajh gubi na bojnim poljima. Niš je u teškom stanju. Nemci redovno vrše streljanja, ali istovremeno ih napada i misteriozno biće. Grad je ispunjen raznolikim likovima – grešnicima, vešticama, partizanima, lokalnim tipovima i borcima monarhističke frakcije. Istorijski Naisus, koji se nalazi u podnožju Niša, zajedno s ovim gradom čini pozornicu događaja koji se odvijaju u različitim vremenima.

Stojiljković nas na upečatljiv način podseća da su svi ratovi isti, mada se likovi i ratnici menjaju. Njegova pripovest je epska, slikovita, filmska, južnjačka i srpska – a ipak univerzalna.

Preporučio bih ovaj roman svima, a posebno onima koji su skeptični prema istoriji i književnosti.

 

Damir Maksić, 2024.

Copy link
Powered by Social Snap