Kažu da se istorija ljudskog društva drastično mijenja onog trenutka kada čovjek počinje da priča priče. Kada stvara takozvane „izmaštane stvarnosti”. Pod „izmaštanim stvarnostima” podrazumijevamo sve one priče koje ne postoje u realnosti, nisu materijalni entiteti, ali u koje ljudi vjeruju i koje ih drže na okupu. Priče koje ljude čine socijalnim bićima, koje razvijaju svijest o pripadanju jednoj zajednici.

Priče iz najranijih vremena kojima čovjek tumači svijet oko sebe i daje mu smisao, nazivamo mitovima. Izraz mitos potiče iz starogrčkog jezika i znači pričanje priče. Svaki  mit potvrđuje da u  osnovi ljudske egzistencije i razvoja naše civilizacije jeste pričanje priče. Ali, koliko god se društvo mijenjalo, potreba za pričom i pričanjem nije nestajala. Priča nam je neophodna jer nam omogućava da sebe objasnimo svijetu i svijet objasnimo sebi.

Jedna od najstarijih umjetničkih vrsta proisteklih iz mitova je bajka. Priča uz koju su mnoge generacije odrasle, a danas se često čuje pitanje pomalo zabrinutih roditelja, treba li djeci uopšte pričati bajke. Najjači od argumenata protiv  bajki je surovost i svijet strašnih i čudovišnih bića s kojim se junaci bajke suočavaju. Pa, šta mislite, da li su djeci potrebne bajke?

Ja mislim da jesu, i to ne samo djeci nego i odraslima, posebno onim koji se bave nekim od različitih oblika kreativnog pisanja.

Bajka je pripovijetka fantastične sadržine, koja počinje poremećajem ravnoteže jednog idiličnog svijeta u kome su svi bili zadovoljni i ne završava se dok se ravnoteža s početka ne povrati. U međuvremenu, junak se bori s negativcem (to su najčešće ona već pomenuta čudovišta), dobija pomoć nekog fantastičnog bića I ponovo uspostavlja ravnotežu i harmoniju s početka. Svi znamo šta znači “…i živjeli su srećno do kraja života”.

Zašto je ovakav sadržaj dobar za djecu?

Jer ih uči stvarnom životu. Život počinje harmonično, u porodičnom okruženju, a odrastanje donosi poremećaj te ravnoteže i niz iskušenja koja moramo savladati da bismo ponovo postigli harmoniju. Nekada davno, mladi su pri ulasku u svijet odraslim morali da prođu obrede inicijacije i tako dokažu zrelost i sposobnost da preuzmu odgovornost koju život nosi. Danas toga nema, ali kroz bajke susrećemo se s istim metaforičkim i arhetipskim obrascima.

Zašto su bajke potrebne onima koji se bave različitim oblicima kreativnog pisanja?  

Zato što u osnovi svake dobre priče nalazimo strukturu bajke koja počiva na motivima iz kolektivno nesvjesnog, odnosno, arhetipovima. Pod kolektivno nesvjesnim se podrazumijeva sveopšti, nasleđeni opus cjelokupnog iskustva generacija prije nas. To su urođeni obrasci mišljenja, postupaka i emocija koji su rezultat iskustava naših predaka. Arhetip je osnovna jedinica tog kolektivno nesvjesnog koja se manifestuje kroz naše postupke, mišljenja, snove, a posebno umjetničko stvaranje. Arhetipovi nam omogućavaju snalaženje u životno važnim situacijama, kada se osjećamo posebno ugroženo. Kao što bi rekao Andrić: „Ni u čemu što nam se dešava nismo sami, ni prvi ni jedini.“

Dakle, arhetipska osnova bajke je junak koji se susreće s određenim problemom i negativcem koji otežava proces rješavanja problema. Struktura je trostruka, kako bi se razvila napetost i iščekivanja, a junak izložio što većoj opasnosti. Dok rješava probleme, susreće različite ličnosti, pomagače, koji ga prvo iskušavaju, pa tek onda nude pomoć. Rješavajući problem junak sazrijeva i mijenja se, a to je suština života.

Postoje različite varijacije motiva, postupka i likova u okviru ovih zadanih funkcija. Ko želi da sazna više o tome, odlična literatura je knjiga Vladimira Propa „Morfologija bajke“ iz koje možete mnogo saznati i o procesu pisanja, ali i funkcionisanju arhetipskih obrazaca u umjetničkom djelu. Suština je da natjerate svog čitaoca, gledaoca ili potrošača da dok gleda, sluša ili čita vašu priču aktivira emocije i identifikuje se s vašim junakom, a to ćete najlakše postići ako aktivirate arhetipske predstave iz njegove podsvijesti. Ako vas više zanima psihološki efekat bajke kao književne vrste, onda je odličan izbor knjiga “Značenje bajke” Brune Betelhajma.

Profesor srpskog jezika i književnosti Biljana Gagić-Jevđović

Copy link