Šta je bajka i zašto je važna savremenom čitaocu?

Kažu da se istorija ljudskog društva drastično mijenja onog trenutka kada čovjek počinje da priča priče. Kada stvara takozvane „izmaštane stvarnosti”. Pod „izmaštanim stvarnostima” podrazumijevamo sve one priče koje ne postoje u realnosti, nisu materijalni entiteti, ali u koje ljudi vjeruju i koje ih drže na okupu. Priče koje ljude čine socijalnim bićima, koje razvijaju svijest o pripadanju jednoj zajednici.

Priče iz najranijih vremena kojima čovjek tumači svijet oko sebe i daje mu smisao, nazivamo mitovima. Izraz mitos potiče iz starogrčkog jezika i znači pričanje priče. Svaki mit potvrđuje da u osnovi ljudske egzistencije i razvoja naše civilizacije jeste pričanje priče. Ali, koliko god se društvo mijenjalo, potreba za pričom i pričanjem nije nestajala. Priča nam je neophodna jer nam omogućava da sebe objasnimo svijetu i svijet objasnimo sebi.

Jedna od najstarijih umjetničkih vrsta proisteklih iz mitova je bajka. Priča uz koju su mnoge generacije odrasle, a danas se često čuje pitanje pomalo zabrinutih roditelja, treba li djeci uopšte pričati bajke. Najjači od argumenata protiv bajki je surovost i svijet strašnih i čudovišnih bića s kojim se junaci bajke suočavaju. Pa, šta mislite, da li su djeci potrebne bajke?

Ja mislim da jesu, i to ne samo djeci nego i odraslima, posebno onim koji se bave nekim od različitih oblika kreativnog pisanja.

Bajka je pripovijetka fantastične sadržine, koja počinje poremećajem ravnoteže jednog idiličnog svijeta u kome su svi bili zadovoljni i ne završava se dok se ravnoteža s početka ne povrati. U međuvremenu, junak se bori s negativcem (to su najčešće ona već pomenuta čudovišta), dobija pomoć nekog fantastičnog bića I ponovo uspostavlja ravnotežu i harmoniju s početka. Svi znamo šta znači “…i živjeli su srećno do kraja života”.

Zašto je ovakav sadržaj dobar za djecu?

Jer ih uči stvarnom životu. Život počinje harmonično, u porodičnom okruženju, a odrastanje donosi poremećaj te ravnoteže i niz iskušenja koja moramo savladati da bismo ponovo postigli harmoniju. Nekada davno, mladi su pri ulasku u svijet odraslim morali da prođu obrede inicijacije i tako dokažu zrelost i sposobnost da preuzmu odgovornost koju život nosi. Danas toga nema, ali kroz bajke susrećemo se s istim metaforičkim i arhetipskim obrascima.

Zašto su bajke potrebne onima koji se bave različitim oblicima kreativnog pisanja?

Zato što u osnovi svake dobre priče nalazimo strukturu bajke koja počiva na motivima iz kolektivno nesvjesnog, odnosno, arhetipovima. Pod kolektivno nesvjesnim se podrazumijeva sveopšti, nasleđeni opus cjelokupnog iskustva generacija prije nas. To su urođeni obrasci mišljenja, postupaka i emocija koji su rezultat iskustava naših predaka. Arhetip je osnovna jedinica tog kolektivno nesvjesnog koja se manifestuje kroz naše postupke, mišljenja, snove, a posebno umjetničko stvaranje. Arhetipovi nam omogućavaju snalaženje u životno važnim situacijama, kada se osjećamo posebno ugroženo. Kao što bi rekao Andrić: „Ni u čemu što nam se dešava nismo sami, ni prvi ni jedini.“

Dakle, arhetipska osnova bajke je junak koji se susreće s određenim problemom i negativcem koji otežava proces rješavanja problema. Struktura je trostruka, kako bi se razvila napetost i iščekivanja, a junak izložio što većoj opasnosti. Dok rješava probleme, susreće različite ličnosti, pomagače, koji ga prvo iskušavaju, pa tek onda nude pomoć. Rješavajući problem junak sazrijeva i mijenja se, a to je suština života.

Postoje različite varijacije motiva, postupka i likova u okviru ovih zadanih funkcija. Ko želi da sazna više o tome, odlična literatura je knjiga Vladimira Propa „Morfologija bajke“ iz koje možete mnogo saznati i o procesu pisanja, ali i funkcionisanju arhetipskih obrazaca u umjetničkom djelu. Suština je da natjerate svog čitaoca, gledaoca ili potrošača da dok gleda, sluša ili čita vašu priču aktivira emocije i identifikuje se s vašim junakom, a to ćete najlakše postići ako aktivirate arhetipske predstave iz njegove podsvijesti. Ako vas više zanima psihološki efekat bajke kao književne vrste, onda je odličan izbor knjiga “Značenje bajke” Brune Betelhajma.

Profesor srpskog jezika i književnosti Biljana Gagić-Jevđović

Thomas Bernhard (1931–1989) jedan je od najvažnijih austrijskih književnika 20. vijeka. Njegova djela, prepuna sarkazma, melanholije i britke društvene kritike, ostavila su neizbrisiv trag ne samo u književnosti njemačkog govornog područja nego i širom svijeta. Svojim romanima, dramama, pripovijetkama i autobiografskim zapisima Bernhard je postavio ogledalo društvu, neumoljivo razotkrivajući njegove licemjerne strane.

Burno djetinjstvo: korijeni njegove mračne vizije

Thomas Bernhard rođen je u Holandiji kao sin služavke Herte Bernhard i stolara Aloisa Zuckerstättera. Njegovo rano djetinjstvo obilježeno je stalnim selidbama: Beč, Seekirchen, Traunstein u Bavarskoj… Svako novo mjesto nosilo je sa sobom nova iskustva, ali i osjećaj nesigurnosti. Godine 1941. Bernhard je greškom poslan u nacistički odgojni dom u Saalfeldu. Ta traumatična iskustva duboko su ga obilježila i oblikovala njegovu književnu perspektivu. Njegov djed, Johannes Freumbichler, bio je ključna figura u njegovom životu. Kao pisac i intelektualac, Freumbichler je u Bernhardu probudio ljubav prema literaturi i ohrabrio ga da izrazi svoje misli bez ustručavanja. No, Bernhardov život nije bio lišen tragedija – 1949. godine izgubio je djeda, a samo godinu kasnije i majku, što je dodatno produbilo njegov osjećaj egzistencijalne usamljenosti.

Bernhardova mladost bila je ispunjena borbom s plućnom tuberkulozom. Već sa 18 godina suočavao se s bolnicama, smrću i vlastitom smrtnosti. Bolest ga je vodila ka introspekciji, što je i sam priznao: „Svaka bolest koju preživite postaje sjajna priča.“

U tim teškim trenucima razvila se njegova snažna povezanost s Hedwig Stavianicek, koja će mu ostati životna podrška do njene smrti 1984. godine. Stavianicek, bogata nasljednica i trideset sedam godina starija od Bernharda, bila je ključna osoba u njegovom životu. Bernhard ju je nazivao svojom Lebensmensch – osobom od presudne važnosti za njegov život. Njihova veza bila je intelektualna i emocionalna, a Stavianicek mu je pružala podršku tokom njegove literarne karijere. Zahvaljujući njoj, izašao je iz izolacije, postao deo austrijske elite i započeo plodnu književnu karijeru.

FOTO: Wikimedia Commons/Knjigocrvic/Canva

Uprkos zdravstvenim problemima, Bernhard je neumorno radio. Nakon što je napustio školu, učio je za trgovca, a zatim se posvetio umjetnosti – studirao je dramaturgiju i glumu na Mozarteumu u Salzburgu. Njegov književni proboj dogodio se 1963. godine s romanom Frost, koji je najavio njegovu specifičnu mješavinu filozofske introspekcije i društvene kritike. Iako je bio poznat širom Europe, Bernhard je većinu života provodio povučeno u svojoj kući u Obernathalu, daleko od javnosti. Njegova kuća bila je minimalistički uređena, a Bernhard je vodio samotnjački život, uživajući u tišini i prirodi. Upravo ovaj povučeni način života nije ga spriječio da piše o kompleksnim društvenim i filozofskim temama.

Kontroverze i literarna genijalnost

Bernhardova djela nisu nikoga ostavljala ravnodušnim. Romani poput Das Kalkwerk i Auslöschung istražuju teme izolacije i ludila, dok su njegove drame, poput Heldenplatz, izazivale žestoke političke polemike. Bernhard nije štedio ni austrijsko društvo ni institucije, zbog čega je stekao reputaciju „enfant terrible“ austrijske književnosti. Njegov testament, kojim je zabranio izvođenje svojih drama u Austriji, bio je posljednji čin pobune protiv zemlje koju je istovremeno volio i prezirao.

Idem, rekao sam sebi u tvrdoj fotelji, iz zemlje u kojoj je prognano, uništeno, izbrisano sve što je takozvanom čoveku duha ikad pružalo zadovoljstvo, a ako ne zadovoljstvo, onda bar mogućnost da sledi svoju egzistenciju, iz zemlje u kojoj izgleda vlada još samo najprimitivniji od svih nagona, onaj za održanjem, i u kojoj se i najmanji zahtev takozvanog čoveka duha u začetku guši. U kojoj korumpirana država i isto tako korumpirana Crkva zajedno vuku onaj beskrajan konopac koji su pre više vekova s najvećom bezobzirnošću i u isto vreme sasvim prećutno obavili oko vrata tog slepog i odista glupog naroda koji su njegovi vladari zbilja zatočili u njegovoj gluposti. U kojoj se istina gazi, a laž sa svih zvaničnih mesta uzdiže kao jedino moguće sredstvo za sve ciljeve.

Tomas Bernhard,
Odlomak iz knjige “Beton”

Bernhardov stil karakterizira duge rečenice, repetitivna struktura i mračan humor. Njegovi su protagonisti često izolirani intelektualci, čija opsesivna razmišljanja odražavaju piščevu filozofsku analizu ljudske egzistencije. Bio je ključan za razvoj posmodernističke književnosti u njemačkom govornom području i inspiracija mnogim piscima, poput Elfriede Jelinek. Unatoč pesimističnom tonu njegovih djela, Bernhardova proza često sadrži elemente crnog humora. Kritičari ističu da njegova djela predstavljaju ne samo istraživanje smrti već i svojevrsnu pobjedu života kroz humor i otpor. I ono što je još zanimljivo jeste da je Bernhard imao veliki uticaj na razvitak njemačkog jezika. Naime on ga je obogatio svojim specifičnim stilom, a njegov uticaj je vidljiv i u političkom diskursu. Njegove jezične konstrukcije i oštar kritički ton često su oponašali političari i mediji.

Tomas Bernhard je bio kontradiktorna i provokativna ličnost, neumoran u kritikovanju autoriteta i društvenih normi. U njegovom pogledu, katoličanstvo i nacionalsocijalizam predstavljali su samo različite strane iste medalje. Rugao se svetinjama, ali ne iz puke mizantropije, već iz posvećenosti individualizmu i nezavisnom duhu. Njegova književnost ostaje jedan od najprepoznatljivijih glasova epohe.

A Nobel?

Ironično je da je Bernhardov deda dobio austrijsku državnu nagradu za svoj jedini roman, dok je sam Bernhard, iako jedan od najnagrađivanijih austrijskih autora, tu nagradu zaobilazio. Njegov ogroman doprinos književnosti, koji je odjekivao širom Evrope, nikada nije prepoznat ni Nobelovom nagradom, iako bi je zasigurno zaslužio. Razlozi za to mogli bi ležati u njegovoj kontroverznoj reputaciji u Austriji, odakle je retko ili nikada nominovan, kao i u nesvakidašnjem, često uznemirujućem svetu koji je stvorio. Međutim, to objašnjenje postalo je neodrživo kada je 1994. Nobelova nagrada dodeljena njegovoj sunarodnici Elfridi Jelinek, poznatoj po još radikalnijem antinacizmu i kontroverznim likovima.

Bernhardov misaoni i „analitično ispovedni“ stil, s malo emocija, možda je čak pripremio teren za pisce poput Jelinek, čiji je glas bio toliko specifičan da je Bernhard uz nju delovao gotovo konzervativno.

S Thomasom Bernhardom završila je jedna epoha austrijske književnosti.

prevod sa njemačkog: knjigocrvić.com