Nušić je, kažu, naš Gogolj. Nušić je veliki, pa kako god da okrenete. On je jedan od pisaca koji su na satiričan način predstavljali društvo i njegove anomalije. Smatram da za takvo nešto zaista treba velika hrabrost. Usuditi se pričati kada drugi ne žele da pričaju, gledati tamo od čega drugi okreću glavi, pisati mudro onda kada morate da pažljivo birate riječi.
Život Branislava Nušića prepun je različitih anegdota satkanih od nevjerovatne ličnosti pisca, koji je volio šalu i nije imao dlaku na jeziku.
Naime, jednom je Nušić na konju pokušao da uđe u Ministarstvo inostranih poslova, kada se odigravala demonstracija zbog okupacije Bosne i Hercegovine. Skupštinski portir molio ga je da to ne čini, a Nušić mu je u svom stilu odgovorio: „More pusti, Jovo, nije ovo prvi ni poslednji konj koji ulazi u ministarstvo“, prenosi portal Naši.
Branislav Nušić je, kao mlad momak, bio zaljubljen u Milicu Terzibašić, lijepu Beograđanku sa Topčiderskog brda. Kada se Milica razboljela, Nušić je odmah zamolio svog dobrog druga lekara da je pregleda i liječi. A ovaj ne samo da ju je izliječio nego ju je i zaveo. Milica i mladi lekar ubrzo su se vjenčali, a Nušić je strašno patio. Međutim, uskoro je dobio priliku za slatku osvetu. Pozvan je da u „Gradskoj kasini“ održi predavanje o ljubavi. U prvom redu sjedili su Milica i njen suprug, bivši Nušićev drug. Bio je to prvi piščev susret s njima nakon vjenčanja. Predavanje je započeo konastatacijom:
– Šta je to ljubav? To je tragična priča u kojoj izvjesna gospođica voli jednog, a uda se za drugog – rekao je Nušić, a ovo dvoje su naglo napustili gledalište.
Zanimljiva je i sljedeća anegdota: Kada je prosio Darinku Đorđević, konzulovu ćerku, Nušić joj je postavio uslov. Ženiće se, ali da mu dozvoli da zadrži makar jedan svoj porok – kocku, piće ili žene. Pa nek’ bira. Mudra je tada bila mlada Darinka. Ako bi izabrala kocku, otišla bi kuća. Da izabere piće, uz kuću ode i zdravlje. Najbolje je, mislila je ona, da ga pusti da juri žene. Čim je potpisala da je saglasna s tim, vjenčali su se u manastiru kod Bitolja. Ipak, svoju Autobiografiju Nušić je završio rečima da posle ženidbe čovjek i nema autobiografije.
Pričalo se, dalje, da je kao dijete bio vrlo nemiran u školi, ali otresit i veoma bistar. Jednom kada su na času srpskog jezika obrađivane poslovice, Nušić je bio nestašan i nije pazio šta nastavnik govori. Za kaznu ga je profesor prozvao da kaže primjer neke poslovice.
Na to mladi Nušić kao da je već imao spreman odgovor:
– Koliko budala pita, ni sto pametnih ne mogu da mu odgovore.
Nastavnik se nađe u čudu i zamisli da li Nušić ovom poslovicom cilja na njega pa reče:
– Da čujem još jedan primjer, Nušiću.
– Pametnom je dovoljna i reč – mirno će Nušić.
Nakon što je shvatio da ga Nušić začikava pred razredom, razljućeni nastavnik ode po upravitelja škole, pa još s vrata reče:
– Da te čujem sada Nušiću!
– Nesreća nikad ne dolazi sama – i na ovo doskoči Nušić.
(telegraf.rs)