5 italijanskih autora koje trebate upoznati

Italo Kalvino (1923-1985)

Za Kalvina je i moguće da ste već čuli, s obzirom da se njegove knjige sve više prevode u nekoliko proteklih godina. Ovo je najpoznatiji pisac italijanskog post-modernizma. Najviše je poznat po svojim romanima Nevidljivi gradovi, Ako jedne zimske noći neki putnik, Zamak ukrštenih sudbina i zbirci pripovjedaka Kosmikomike. Kalvino je zanimljiv i po tome što je izučavao folklor, pa je tako napisao i dvije zbirke na temu partizanskog ratovanja, pisanih u hroničarskom stilu. Narodne priče i usmeno pripovijedanje, bile su među glavnim inspiracijama ovog italijanskog pisca. U njegovim romanima možemo vidjeti razbijanje tradicionalne forme književnosti. Knjige su mu prepune idejama pozajmljenim iz prirodnih nauka, semiotike, lingvistike.

Domenico Starnone (1943)

Starnone je italijanski pisac, scenarista i novinar. Takođe je i suprug Anite Raje, za koju se smatra da se krije iza pseudonima Elene Ferante. Zbog sličnosti književnog stila, čak se i Starnoneu pripisuje da se krije iza ovog pseudonima. U izdavalaštvu Lagune objavljene su tri knjige od Starnonea: Šala, Tajna i Pertle. Starnone je poznat po dobrom pripovijedanju i snažnoj karakterizaciji likova. Ponekad umije da bude mračan, ali na vama je da procijenite, da li vam se baš takav i dopada.

General Gabriele D’Annunzio (1863-1938)

General Gabriele D’Annuzio imao je jedan od najfascinantnijih italijanskih pisaca. Bio je poznati autor, pjesnik i ali i vojnik tokom Prvog svjetskog rata. Za vrijeme svog života bio je student Fridriha Ničea i pripadao je dekadentnom umjetničkom pokretu.

Njegov prvi roman napisan 1889. godine nosi naslov Dete zadovoljstva. Nažalost, književna dostignuća generala često su zajsenčene njegovom političkom karijerom. D’Annuzio se za vrijeme Drugog svjetskog rata borio protiv fašizma, a takođe se i sukobio sa Musolinijem, koji se koristio generalovim djelom kako bi došao na vlast. Takođe se i sastao sa njim kako bi ga posavjetovao da napusti Hitlera i Sile osovine.

Nikolo Amaniti (1966)

Ovaj italijanski pisac rođen je u Rimu. U svet književnosti ušao je romanom Škrge, na osnovu kojeg je snimljen i film, kao i zbirkom priča Blato. Svjetski upjeh postigao je romanom Dolazim po tebe i vodim te sa sobom.

Posle njega uslijedili su romani Ne bojim se, Poslednja Nova godina, Kako Bog zapoveda, koji je dobio i najprestižniju italijansku književnu nagradu Strega, Zabava može da počne, Ja i ti.

Klaudio Magris (1939)

Klaudio Magris je italijanski romansijer, pripovedač, esejista, dramski pisac, književni istoričar. Jedan je od najznačajnijih savremenih italijanskih pisaca. Magris je decenijama bio profesor moderne njemačke književnosti na Univerzitetu u Trstu. Napisao je čitav niz knjiga o istoriji i kulturi srednje, južne i jugoistočne Evrope. Poznati su Magrisovi radovi o Jozefu Rotu, Robertu Muzilu, Italu Zvevu, E. T. A. Hofmanu, Hermanu Heseu, Henriku Ibzenu ili Horheu Luisu Borhesu. Dugogodišnji je kolumnista italijanskog dnevnika Corriere della Sera. Najvažnije knjige proze: Nagađanja o jednoj sablji (1984), Dunav (1986), Drugo more (1991), Mikrokosmosi (1997), Naslepo (2005), Vi ćete, dakle, razumeti (2006). Proza, eseji i studije Klaudija Magrisa prevođeni su na sve veće svjetske jezike.
Dobio je veliki broj nagrada za književnost, od kojih su najvažnije: nagrada Strega, nagrada Erazmus, nagrada Princ od Austrije, austrijska Državna nagrada za književnost, nagrada Tomazi di Lampeduza.

Iskreno, već odavno ne pridajem previše pažnje osvajanju Nobelove nagrade za književnost, i to iz nekoliko razloga. Prije svega, smatram da je kriterij za dodjelu ove nagrade često upitan, jer je često vođen politikom, slično kao i mnoga druga takmičenja, bilo da su u pitanju muzička, kulturna ili umjetnička priznanja. Mislim da to ne bi trebalo biti tako. Nagrade bi trebalo da se dodjeljuju isključivo na osnovu književnog kvaliteta – stila pisanja, snage riječi, forme i inovativnosti – a ne na osnovu tema koje se politički uklapaju u trenutni diskurs.

Moje razočaranje dodatno je poraslo otkako Haruki Murakami, jedan od mojih omiljenih pisaca i najpoznatijih savremenih autora, koji je više puta bio nominovan, nije dobio nagradu. To je, za mene, značilo gubitak povjerenja u proces odabira. Čitanjem djela nekih laureata shvatila sam da mnogi od njih jednostavno ne ostavljaju dubok utisak na mene. Naravno, ko sam ja da sudim? Postoji odbor stručnjaka koji donosi ove odluke.

Takođe, ne dopada mi se činjenica da popularnost i prodaja knjiga nagrađenih autora vrtoglavo rastu nakon dodjele Nobelove nagrade. To jeste prirodna posljedica takvog priznanja, ali ostavlja utisak da književna vrijednost dolazi u drugi plan pred marketingom. Ipak, to je već odavno dio književnog svijeta.

Ipak sam odlučila napisati ovaj tekst jer smatram da bi, s obzirom na to da se radi o književnom blogu, bilo neprikladno ne osvrnuti se na dodjelu Nobelove nagrade. Iako možda nisam sigurna koliko to ima smisla s obzirom na moje stavove, čini mi se važnim podijeliti svoje mišljenje i pružiti kontekst koji će čitateljima pomoći da bolje razumiju moj stav.

Han Kang, južnokorejska spisateljica i dobitnica Nobelove nagrade za književnost 2024. godine, postala je prepoznata po intenzivnoj prozi koja se bavi dubokim pitanjima ljudskog postojanja. Nagrada joj je dodijeljena za „poetsku prozu koja istražuje istorijske traume i razotkriva krhkost ljudskog života“. Iako nisam još imala priliku pročitati njena djela, njen književni opus izazvao je globalnu pažnju i zaslužuje da mu se posveti prostor na ovom blogu.

Život i inspiracija

Han Kang je rođena 1970. godine u Gvangdžuu, gradu poznatom po burnoj istoriji koja je značajno uticala na njeno književno stvaralaštvo. Njena porodica, posebno otac Han Seung-won, poznati pisac, podsticala je njenu ljubav prema literaturi. Studije korejske književnosti na Univerzitetu Yonsei dodatno su oblikovale njen književni glas. Karijeru je započela pisanjem poezije, ali se kasnije posvetila prozi, pokazujući sklonost eksperimentisanju s formom i jezikom.

„Vegetarijanka“ – Prelomna tačka karijere

Roman „Vegetarijanka“ (2007) donio je Han Kang međunarodnu slavu. Ova priča o mladoj ženi koja odlučuje postati vegetarijanka suočava se s nerazumijevanjem svoje porodice i društva, ali istovremeno dotiče teme identiteta, slobode i nasilja. Minimalistički, ali intenzivan stil pisanja Han Kang učinio je ovaj roman jedinstvenim, donoseći mu Međunarodnu Bookerovu nagradu 2016. godine.

Njeni drugi romani, poput „Ljudske činidbe“, istražuju bolne istorijske događaje, poput masakra u Gvangdžuu 1980. godine, kroz perspektive različitih likova. Time Han Kang spaja individualne priče s kolektivnim traumama, postavljajući univerzalna pitanja o ljudskoj prirodi i sjećanju.

Bol i ljepota često idu ruku pod ruku, i ta koegzistencija je nepodnošljiva.
(Vegetarijanka)

Han Kang je poznata po spoju poetičnosti i brutalnosti. Njena proza prelazi granice tradicionalne naracije, fokusirajući se na emocije, unutrašnje sukobe i složene teme poput patrijarhata, nasilja i gubitka. „Bijela knjiga“ (2016) istražuje boju bijele kroz meditaciju o žalovanju, čistoti i prolaznosti.

Njena djela često izazivaju čitaoca da preispita sopstvene stavove o tijelu, duši i društvenim normama, što ih čini relevantnim i globalno razumljivim.

Zašto čitati Han Kang?

Iako se ukus čitatelja razlikuje, Han Kang nudi književno iskustvo koje je i izazovno i značajno. Njena djela nisu laka za čitanje, ali ostavljaju dubok utisak, podstičući čitaoce na razmišljanje o složenim pitanjima života i ljudskosti.

Ako želite da istražite njeno stvaralaštvo, „Vegetarijanka“ je dobar početak. Za one koji žele dublje razumijevanje njenog rada, preporučujem „Ljudske činidbe“ i „Bijelu knjigu“. Nadam se da će njena djela ubrzo biti dostupna širem auditorijumu, jer su teme koje obrađuje od značaja za sve nas.