Tema nasilja u vezama se uveliko prožima u našem društvu. Tema nasilja se generalno uveliko prožima u društvu. Ono što meni zapravo smeta kada se o ovoj temi razgovara, jeste to, da se rijetko kada zapitamo kako i zašto dolazi do nasilja. Kako i zašto dolazi do toga da jedna strana sebi dopusti da na njoj bude vršeno nasilje, a kako i zašto druga strana daje sebi za pravo da nad nekome vrši nasilje?

Milica Vučković na ova pitanja veoma dobro odgovara u svom romanu Smrtni ishod atletskih povreda. Reći ću samo veoma dobro, jer smatram da može i mora bolje. Pored toga što opisuje vezu Eve i Viktora, koja je veoma toksična, Vučković pokušava da nam predstavi i širu društvenu sliku, o tome kako zapravo dolazi do toga da se ljudi upuštaju u takve veze. Zašto ostajemo sa partnerima sa kojima nismo srećni? I kada govorim o sreći, ne, ne govorim o klišeu pojma sreće koji se stalno žvače kroz citate različitih pisaca i pojavljuje na društvenim mrežama. Milica je uspjela jednim dijelom da nam ovo objasni, meni opet nekako plahovitim. Ova knjiga je možda fin uvod u veliku problematiku teme nasilja, ali nikako ne bi trebala da služi kao knjiga koja će vam odati utisak, da savršeno razumijete kako i zbog čega dolazi do nasilja u drušvu. Prema tome, moje mišljenje o ovoj knjizi je pomalo ambivalentno.

Smatram da se uvijek treba krenuti sa dobrim vijestima, pa bih tako rekla da mi se kod Vučković dopalo to što glavni lik nema potrebu za pretjeranim objašnjavanjem stanja u kojem se pronašla. Dopala mi se, kao što sam već i navela, sama tematika djela. Takođe, činilo mi se u knjizi da Vučković nema tu tendenciju za stvaranjem klišea od glavne junakinje koja će biti nesrećna, mučiti se, a opet na kraju doživjeti hepi end. Prije no što se pozabavim drugom stranom svog ambivalentnog stava, voljela bih da predstavim kratko dva glavna lika.

Pogledajmo prvo Evinu stranu. Odrasla je kao starija sestra, koja nikada neće biti dovoljno dobra kao svoja mlađa sestra. Cijeli život su joj govorili da ćuti i trpi, pa je to mustra kojom se Eva i vodi u životu tražeći izgovore za loše ponašanje ljudi oko sebe, a često i svoje. Taj princip ,,ćuti i trpi“ je u našem narodu veoma prisutan. Kada ćutiš i trpiš ti si odgojena i lijepo vaspitana, i Bože, kako si samo mila i fina. E, pa po tom principu funkioniše i glavni lik knjige Eva. Ona je cijeli život ostala u nekom ćorsokaku, bez mrve samopouzdanja, pa je tako svaka lijepa riječ za nju jako bitna. Samim tim, dovoljno joj je uputiti nekoliko finih riječi, i Eva već pada sa nogu. Te slatke i fine riječi svaki put zasjene sva loša ponašanja, koja ona neprestano odbija da vidi. Tako počinje da im traži opravdanje, a u nekom momentu postane i gluha, prestane da osjeća svu bol koju joj zadaju.

Sa druge strane, imamo Viktora koji je oličenje društvenih prilika. On je borac za radničku klasu, veliki kritičar kapitalizma koji poštuje, prije svega, ljudska prava. On smatra, da žena treba da ima svoju slobodu i u svojim veoma učestalim i jakim govorima, on se zalaže za ženska prava, ali takođe voli da nazove žene kurvama, glupačama, kao i da im nabije na nos da su se udebljale. On im svojim ,,intelektom“ stalno nabija kompleks niže vrijednosti. Pri tome svemu smatra kako mu društvo nije dalo dovoljno, i kako ljudi kao on zauvijek ostaju neshvaćeni. Takvi stalno traže žrtve iz kojih će ispijati život, a sve to uvijek upakovati tako da izgleda kao da su oni žrtve, dok su zapravo oni ti koji zlostavljaju. Zanimljivo je to, da takvih ljudi, nebitno da li muškaraca ili žena, oko nas ima mnogo.  Viktor nameće svoj autoritet, zarobljava Evu koja nije u stanju da se otrgne iz toksične veze.

Mislim da ste do sada dobili uvid o tome šta možete pronaći u ovoj knjizi. Sada dolazi ona druga strana mog ambivalentnog stava. Koliko god da je pokušala predstaviti cijelu sliku koja dolazi sa temom nasija, smatram da ova knjiga nekako plahovito osijava karakterizaciju likova. Kao što sam u uvodu navela, ova knjiga je i sama nekako uvod u ovu temu. Smatram da Milica ima kapacitet da se pozabavi dublje, ne samo svojim likovima, nego umjetnošću pisanja. Malo mi je ostala nedorečena i nekako predvidljiva sa mustrama nasilja u vezi između Viktora i Eve. Svakako se radujem njenom daljem radu i jedva čekam da vidim kako se kao pisac razvija, jer stvarno smatram da ima veliki potencijal.

Za kraj, zaslužuje li pažnju? Apsolutno, ali većinski zbog teme sa kojom se bavi. Knjigu možete pronaći u knjižarama Booka.

K.

Ko je Han Kang? Nobelovka i glas savremene književnosti

Iskreno, već odavno ne pridajem previše pažnje osvajanju Nobelove nagrade za književnost, i to iz nekoliko razloga. Prije svega, smatram da je kriterij za dodjelu ove nagrade često upitan, jer je često vođen politikom, slično kao i mnoga druga takmičenja, bilo da su u pitanju muzička, kulturna ili umjetnička priznanja. Mislim da to ne bi trebalo biti tako. Nagrade bi trebalo da se dodjeljuju isključivo na osnovu književnog kvaliteta – stila pisanja, snage riječi, forme i inovativnosti – a ne na osnovu tema koje se politički uklapaju u trenutni diskurs.

Moje razočaranje dodatno je poraslo otkako Haruki Murakami, jedan od mojih omiljenih pisaca i najpoznatijih savremenih autora, koji je više puta bio nominovan, nije dobio nagradu. To je, za mene, značilo gubitak povjerenja u proces odabira. Čitanjem djela nekih laureata shvatila sam da mnogi od njih jednostavno ne ostavljaju dubok utisak na mene. Naravno, ko sam ja da sudim? Postoji odbor stručnjaka koji donosi ove odluke.

Takođe, ne dopada mi se činjenica da popularnost i prodaja knjiga nagrađenih autora vrtoglavo rastu nakon dodjele Nobelove nagrade. To jeste prirodna posljedica takvog priznanja, ali ostavlja utisak da književna vrijednost dolazi u drugi plan pred marketingom. Ipak, to je već odavno dio književnog svijeta.

Ipak sam odlučila napisati ovaj tekst jer smatram da bi, s obzirom na to da se radi o književnom blogu, bilo neprikladno ne osvrnuti se na dodjelu Nobelove nagrade. Iako možda nisam sigurna koliko to ima smisla s obzirom na moje stavove, čini mi se važnim podijeliti svoje mišljenje i pružiti kontekst koji će čitateljima pomoći da bolje razumiju moj stav.

Han Kang, južnokorejska spisateljica i dobitnica Nobelove nagrade za književnost 2024. godine, postala je prepoznata po intenzivnoj prozi koja se bavi dubokim pitanjima ljudskog postojanja. Nagrada joj je dodijeljena za „poetsku prozu koja istražuje istorijske traume i razotkriva krhkost ljudskog života“. Iako nisam još imala priliku pročitati njena djela, njen književni opus izazvao je globalnu pažnju i zaslužuje da mu se posveti prostor na ovom blogu.

Život i inspiracija

Han Kang je rođena 1970. godine u Gvangdžuu, gradu poznatom po burnoj istoriji koja je značajno uticala na njeno književno stvaralaštvo. Njena porodica, posebno otac Han Seung-won, poznati pisac, podsticala je njenu ljubav prema literaturi. Studije korejske književnosti na Univerzitetu Yonsei dodatno su oblikovale njen književni glas. Karijeru je započela pisanjem poezije, ali se kasnije posvetila prozi, pokazujući sklonost eksperimentisanju s formom i jezikom.

„Vegetarijanka“ – Prelomna tačka karijere

Roman „Vegetarijanka“ (2007) donio je Han Kang međunarodnu slavu. Ova priča o mladoj ženi koja odlučuje postati vegetarijanka suočava se s nerazumijevanjem svoje porodice i društva, ali istovremeno dotiče teme identiteta, slobode i nasilja. Minimalistički, ali intenzivan stil pisanja Han Kang učinio je ovaj roman jedinstvenim, donoseći mu Međunarodnu Bookerovu nagradu 2016. godine.

Njeni drugi romani, poput „Ljudske činidbe“, istražuju bolne istorijske događaje, poput masakra u Gvangdžuu 1980. godine, kroz perspektive različitih likova. Time Han Kang spaja individualne priče s kolektivnim traumama, postavljajući univerzalna pitanja o ljudskoj prirodi i sjećanju.

Bol i ljepota često idu ruku pod ruku, i ta koegzistencija je nepodnošljiva.
(Vegetarijanka)

Han Kang je poznata po spoju poetičnosti i brutalnosti. Njena proza prelazi granice tradicionalne naracije, fokusirajući se na emocije, unutrašnje sukobe i složene teme poput patrijarhata, nasilja i gubitka. „Bijela knjiga“ (2016) istražuje boju bijele kroz meditaciju o žalovanju, čistoti i prolaznosti.

Njena djela često izazivaju čitaoca da preispita sopstvene stavove o tijelu, duši i društvenim normama, što ih čini relevantnim i globalno razumljivim.

Zašto čitati Han Kang?

Iako se ukus čitatelja razlikuje, Han Kang nudi književno iskustvo koje je i izazovno i značajno. Njena djela nisu laka za čitanje, ali ostavljaju dubok utisak, podstičući čitaoce na razmišljanje o složenim pitanjima života i ljudskosti.

Ako želite da istražite njeno stvaralaštvo, „Vegetarijanka“ je dobar početak. Za one koji žele dublje razumijevanje njenog rada, preporučujem „Ljudske činidbe“ i „Bijelu knjigu“. Nadam se da će njena djela ubrzo biti dostupna širem auditorijumu, jer su teme koje obrađuje od značaja za sve nas.

 

Copy link
Powered by Social Snap