Prva debitacija već na sceni


Oba Čaplinova roditelja bili su zabavljači muzičke dvorane u Londonu. U svojoj autobiografiji opisao je kako je u dobi od 5 godina majka izgubila glas pred gomilom vojnika. Direktor scene – ili možda njegov otac ili neko od ljubavnika njegove majke – uveo ga je zatim na scenu kao zamjenu. Čaplin je prvo otpjevao popularnu pjesmu pod nazivom „Jack Jones“, što je natjeralo publiku da ga zasipa novčićima. Navodno se nasmijao najavivši da će podići novac prije nego što nastavi. Još je smijeha uslijedilo kad je počeo oponašati majku.

Odrastao djelimično u sirotištu

Kako se zdravlje Čaplinove majke pogoršavalo, tako su se pogoršavale i porodične finansije. Toliko se stanje pogoršalo da su 1896. Čaplin i njegov stariji polubrat poslani u javni internat za „siročad i siromašnu djecu“. Čaplin je tamo proveo oko 18 mjeseci, najduži period neprekidnog školovanja koji je ikad dobio. Naučio je čitati i pisati, ali očito je pretrpio poprilične fizičke povrede, uključujući teške udarce i brijanje glave za vrijeme napada. Ubrzo nakon toga, njegova majka je bila predana mentalnoj ustanovi. Njegov je otac u međuvremenu imao vrlo malu ulogu u njegovom odgoju i na kraju je umro od alkoholizma u 37. godini.

Nije mu se dopadao njegov prvi film


Tokom Čaplinove druge vodvilske turneje po Sjedinjenim Državama 1913. godine, Keystone Studios angažovao ga je za 150 dolara sedmično. Prvi put u filmu nastupio je početkom sljedeće godine, glumeći prevaranta bez posla u filmu „Zarađivati ​​za život“. Noseći brkove na upravljaču, cilindar i monokl, ušao je u nekoliko smiješnih gegova, posebno dok se borio s junakom priče. Sve u svemu, Čaplin je bio zaprepašten svojim nastupom. „Bio sam ukočen“, rekao je kasnije. Takođe je optužio direktora da je iz ljubomore izrezao njegov najbolji materijal.

Čaplin je glumio istog lika skoro u svim filmovima


Prije svog drugog filma, Čaplin se jednog dana oblačio u široke pantalone, uski kaput, velike cipele, malu kapu i bambusov štap. Dodao je malene lažne brkove i navodno se šepurio glumeći. Ovaj takozvani lik ,,malog skitnice“ odmah je dobio popularnost, iznjedrivši toliko imitatora i marketinških shema da ga je štampa označila „Čaplinitis“, a Čaplin će postati persona na ekranu u naredne dvije i po decenije. Samo 1914. godine pojavio se u desetinama kratkih filmova kao Mali skitnica, od kojih je većinu sam režirao.

Rano je postao milioner


S 1.250 dolara nedeljno, plus bonusom od 10.000 dolara, Čaplin se preselio u decembru 1914. u Essanay Studios, koji ga je reklamirao kao „najvećeg komičara na svetu“. Potom je potpisao ugovor sa Uzajamnom filmskom korporacijom za 670.000 američkih dolara godišnje, nakon čega je pristao napraviti osam komedija za First National za više od milion američkih dolara. Konačno, 1919. osnovao je vlastiti studio sa kolegama iz Hollywooda Douglasom Fairbanksom, Mary Pickford i D.W. Griffith. „Bavio sam se poslom zbog novca i umjetnost je iz toga izrasla“, rekao je Čaplin jednom. „Ako su ljudi razočarani sa tom izjavom, ne mogu im pomoći. To je istina.“

Ženio se tri puta sa tinejdžerkama

Čaplin tri puta ženio sa tinejdžerkama. Prvi put sa 17-godišnjom glumicom Mildred Harris, zbog čega će se ubrzo požaliti, rekavši da su oni „nepomirljivo pogrešno shvaćeni“. Nakon razvoda oženio se 16-godišnjom Litom Gray, još jednom glumicom s kojom je gorko raskinuo. I 1943. godine 54-godišnji Chaplin oženio se 18-godišnjom Oonom O’Neill, s kojom ga je predstavio holivudski agent. Njenog oca, dramaturga Eugena O’Neilla, toliko je uznemirio ovaj brak da se odrekao kćerke. Međutim, za razliku od drugih brakova, ovaj brak je potrajao. Oona i Čarli ostali su zajedno sve do Čarlijeve smrti u 88. godini i imali su osmero djece.

Progonjen je iz SAD-a

Uprkos tome što je u Sjedinjenim Državama živio gotovo 40 godina, Čaplin nikada nije postao američki državljanin. U međuvremenu, dijelom zahvaljujući „Modernim vremenima“, satiri modernog doba, stekao je reputaciju simpatizera komunista. Tijekom McCarthyjeve ere, FBI ga je stavio pod nadzor, a kongresmen iz Mississippija zatražio je njegovu deportaciju. Američka vlada tada mu je opozvala dozvolu za ponovni ulazak 1952. dok je putovao u Englesku na odmor. Umjesto da se vrati da odgovara na optužbe pred odborom imigracionih zvaničnika, Čaplin je odlučio preseliti svoju porodicu u Švicarsku. Posjetio bi Sjedinjene Države samo još jednom, 1972. godine, kako bi prihvatio počasnu nagradu Oskar.

Pljačkaši grobova ukrali su njegove posmrtne ostatke

Samo nekoliko mjeseci nakon Čaplinove smrti, dvojica razbojnika ukrala su mu kovčeg sa švicarskog groblja i poslali njegovoj supruzi zahtjev za otkupninu od 600.000 dolara. Kad je odbila platiti, navodno su joj prijetili djeci. Međutim, ubrzo su uhapšeni razbojnici, a kovčeg je pronađen. Potom je ponovno sahranjen u betonu koji štiti od krađe.

A.

Akira Kurosava- velikan japanskog filma

Na jučerašnji dan, tačnije 23. marta 1910. godine rodio se veliki japanski režiser Akira Kurosava. Ovo je čovjek koji je proslavio kinematografiju Japana i jedini režiser koji je dobio dva puta osvojio „Oskara“ za najbolji inostrani film.

Kurosava je uspješno spojio japansku tradiciju i kulturu sa evropskim senzibilitetom, a kritičari su ga nazvali „teno /car/ japanske kinematografije“.

Filmovi: „Rašomon“, „Sedam samuraja“, „Krvavi prijesto“, „Idiot“, „Živjeti“, „Na dnu“, „Dodeskaden“, „Dersu Uzala“, „Kagemuša“, „Ran“, „Madadajo“.

Zbog majstorskog vladanja raznim dramskim strukturama, na Zapadu je nazvan Šekspirom filma, dok je u domovini dobio nadimak „Imperator“. Kurosava je jedan od snažnijih i originalnijih autora japanske i svjetske kinematografije.

Prema sopstvenom priznanju, moto njegove umjetnosti staje u pitanje: „Zašto ljudi ne mogu srećnije da žive zajedno?“.

Njegov najbolji film, savršena metafora, jeste „Rašomon“. Premijerno je prikazan u Tokiju avgusta 1950. godine. Priča koja govori o subjektivnom pogledu ljudi na jedan događaj i stvari oko njih spada u vrh svjetske kinematografije.

Nakon toga, „Imperator“ snima „Sedam samuraja“ i „Tjelesnu stražu“, pa „Kagemušu“ i „Ran“. Sve su to filmovi koji se smatraju klasikom.

Danas vlada mišljenje da je Kurosava najveći filmski umjetnik sa prostora Azije, i jedan od najvećih filmskih stvaralaca u svijetu.

Posebno su fascinantne njegove ekranizacije Šekspirovih darama – „Magbet“ /u Kurosavinoj verziji nosi naziv „Krvavi presto“/, zatim ekranizacija „Idiota“, pa „Kralja Lira“ /“Ran“ kod Kurosave/.

Kurosava je imao jedinstvenu snimateljsku tehniku – koristio je daljinska sočiva jer su izduživala kadar. On je smatrao da će postavljanjem kamera dalje od aktera od njih dobiti bolju glumu. Osim toga, koristio je i nekoliko kamera što mu je omogućavalo da snimi akcionu scenu iz raznih uglova.

Kurosavin zaštitni znak bio je korištenje vremenskih elemenata kako bi dočarao atmosferu i unutrašnje dileme likova: jaka kiša, snažna vrućina, hladni vjetar, snijeg i magla…

Osvajao je nagrade na svim svjetskim festivalima – u Kanu u Veneciji u Berlinu, dva puta je dobio „Oskara“ za strani film…

Danas ga filmofili smatraju najboljim azijskim i jednim od najboljih autora u istoriji filma.

Pretpostavljam da svi moji filmovi imaju zajedničku temu. Ako mislim o tome, ipak, samo tema se mogu sjetiti stvarno pitanje: Zašto ne mogu ljudi biti sretniji zajedno?

Akira Kurosava

(Izvor: Srna/knjigocvrić)

Copy link
Powered by Social Snap