Prijateljstvo velikana: Markes i Kastro

Gabrijel Garsija Markes, veliki kolumbijski pisac i nobelovac ostao je poznat ne samo po svojim djelima, nego i po velikom prijateljstvu sa Fidelom Kastrom. U Markesovim djelima, kao što je nezaobilazno štivo „Sto godina samoće“, čitaocima često nije bilo jasno kakvo je tačno političko mišljenje ovog pisca. Jer pisci nisu samo umjetnici, njihova djela skoro uvijek kriju neku društveno-političku poruku.

Prijateljstvo ova dva čovjeka koji su ostavili trag u svjetskoj istoriji, počinje u Parizu za vrijeme studentskih dana obojice. Naime, Markes je tada upoznao kubanskog pjesnika Nikolas Žulijena, koji mu je rekao kako poznaje jednog mladog studenta prava, koji bi mogao da promijeni vlast Fulđencija Batiste, tadašnjeg predsjednika Kube. Međutim, Kastro i Markes se upoznaju tek nakon Kubanske revolucije 1959. godine. Markes je tada radio kao novinar, a Kastro je pozvao sve novinare svijeta da podrže njegovu operaciju „Verdad“ koja je trebala da sa vlasti smakne Batistu. Tada su se samo kratko dopisivali. Uspjeh u revoluciji probudio je u Markesu nadu za boljim sutra u Latinskoj Americi i on je javno podržao Kastrov socijalistički režim. Ovo nije dugo trajalo, jer je nakon toga nastupila afera „Padilja“ u kojoj je uhapšen kubanski pjesnik Heberto Padilja zbog javnog kritikovanja Kastrovog sistema. Naravno, ovo nailazi na veliki otpor kod intelektualaca, koji sve više kreću da kritikuju Kastra, a posebno peruanski nobelovac, za kojeg ste sigurno čuli- Mario Vargas Ljosa. Markes i Ljosa su tada bili bliski prijatelji. Ipak, ovo nije zaustavilo Markesa da u tajnosti podržava Kastra.

U ovom periodu Kastro i Markes nisu bili pretjerano bliski. Čitajući nekoliko objavljenih članaka Kastra o Kubi, 1977. godine Markes se odlučuje da ga lično kontaktira. Kada su se napokon sreli u Nacionalnom hotelu Kuba, prvo su raspravljali o Markesovom putovanju u Angolu, a nakon toga su raspravljali o njegovoj posjeti u Africi, gdje je Markes imao problema sa morskom hranom. Tada su dugo pričali o morskim plovovima, a Markes je za Kastra rekao kako nije upoznao osobu koja se bolje razumije u morske plodove od njega.

U toku nekoliko godina razvija se prijateljstvo između ova dva velika imena. Markes tvdi da je njihovo prijateljstvo zasnovano na ljubavi prema književnosti. Tokom godina, razmjenjuju mnogo pisama. Markes često dolazi na Havanu, a njegov gost sve više biva upravo Kastro. Fidel je mnogo čitao, čak je bio u stanju da krene da čita knjigu naveče, a ujutru je završi i onda raspravlja o njoj sa Markesom.

Takođe, Markes je Kastru davao njegova djela da ih pročita. A jednom prilikom, kada mu je dao priču „Hronika jednog brodoloma“ gdje je opisao brod, Kastro je rekao kako to nije uradio vjerodostojno, te je tom prilikom ispravio sve sitnice u vezi sa opisom broda. Tada je Markes shvatio da više neće objaviti knjigu, bez da je Kastro pročita i ocijeni.

Međutim i Markes je snažno uticao na kubanskog lidera. On nikada nije javno govorio o negativnim stranama njegove vladavine, ali pošto su bili dobri prijatelji, Markes ga je kritikovao u četiri oka.

Markes umire 2014. godine, a tada se u kubanskim novinama Granama pojavljuje članak u kojem se opisuje utisak koji je Kastro ostavio na Markesa.

Ovo je Fidel Kastro kojeg vjerujem da znam. Čovjek strogih navika i nezasitnih iluzija, sa staromodnim formalnim obrazovanjem, opreznih riječi i prikrivenih tonova, nesposoban za poimanje bilo koje ideje koja nije kolosalna.
Markes

Kastro se nije oglasio povodom njegove smrti, samo je poslao vijenac na kojem je pisalo: ,,Za mog srdačnog prijatelja“. I on je nedugo nakon Markesa umro, tačnije 2016. godine.

Svi znamo kakav je osjećaj kada knjigu koju bismo ponijeli na odmor jednostavno ne možemo da spakujemo u kofer ili torbu, jer je prevelika. U spas nam dolaze džepne knjige kao idealni saputnici na putovanjima.

Robert Fair de Graff shvatio je da može promijeniti način na koji ljudi čitaju tako što će knjige učiniti radikalno manjim. S obzirom na to da čitanje knjiga nije bilo dostupno svima, običnom narodu je bilo poprilično teško doći do dobrih romana. U Americi je bilo samo oko 500 knjižara, a sve su se nalazile u 12 najvećih gradova. Tada su knjige tvrdih korica koštale oko 2,5 dolara (što je danas više od 40 dolara).

De Graff je napravio revoluciju na tom tržištu kada je dobio potporu od Simon & Schustera da lansira Pocket Books (Džepnu knjigu) u maju 1939. godine. Mala 4 x 6 inča i po cijeni od samo 25 centi, Pocket Book promijenila je cijeli svijet književnosti učinivši je dostupnom za sve ljude. Odjednom su ljudi počeli mnogo više da čitaju, jer su knjige bile, ne samo jeftine, nego i praktične za prenosti. Takođe, radeći sa industrijom distribucije časopisa često prožetom gangsterima, De Graff je prodavao knjige tamo gdje nikada prije nisu bile dostupne – u trgovinama mješovitom robom, drogerijama i aerodromima. Tako je za dvije godine prodao oko 17 miliona knjiga.

„Doslovno nisu mogli pratiti potražnju“, kaže istoričar Kenneth C. Davis, koji je dokumentovao De Graffov trijumf u svojoj knjizi Two-Bit Culture.

U posao tako bacili i drugi izdavači. I, kao i svi oblici novih medija, knjige džepnog formata uspaničile su elite. Naravno, neke su knjige bile kvalitetna literatura, ali najviše su se prodavali misteriji i vesterni, što je bila potencijalna „poplava smeća“ koja je prijetila „još više umanjiti popularni ukus“. Ali nemir je također iznjedrio nove i izrazito američke književne žanrove, od oštrih detektivskih priča Mickeya Spillanea do cerebralne znanstvene fantastike Raya Bradburyja.

Financijski uspjeh knjiga mekih kroica postao je njegov kulturni pad. Medijski konglomerati kupili su novonastale džepne knjižare i počeli dizati cijene i juriti za bestselerima koji donose brzu zaradu. I dok meki uvezi ostaju popularni, više nisu vrtoglavo jeftiniji od tvrdih uveza.

Umjesto toga, danas se pojavljuje novi format čitanja koji mijenja teren. Mini-tableti i e-čitači ne samo da stanu u vaš džep; omogućuju da vam cijela biblioteka stane u džep. I, kao s De Graffovim izumom, e-čitači proizvode nove obrasce, cijene i izdavače.

Rezultat je, kaže Mike Shatzkin, glavni izvršni direktor Idea Logical Company, konsultantske tvrtke za izdavače, da se „više čita“. Međutim, postoji i mogućnost, da bi čitanje moglo zauzeti drugo mjesto u odnosu na drugu zabavu koju nude naši električni prijatelji, kao što su igrice i socijalne mreže. Ipak, vjerujem da ni sam de Graf nije sanjao kako će njegov izum da utiče na današnjicu.