Gabrijel Garsija Markes, veliki kolumbijski pisac i nobelovac ostao je poznat ne samo po svojim djelima, nego i po velikom prijateljstvu sa Fidelom Kastrom. U Markesovim djelima, kao što je nezaobilazno štivo „Sto godina samoće“, čitaocima često nije bilo jasno kakvo je tačno političko mišljenje ovog pisca. Jer pisci nisu samo umjetnici, njihova djela skoro uvijek kriju neku društveno-političku poruku.
Prijateljstvo ova dva čovjeka koji su ostavili trag u svjetskoj istoriji, počinje u Parizu za vrijeme studentskih dana obojice. Naime, Markes je tada upoznao kubanskog pjesnika Nikolas Žulijena, koji mu je rekao kako poznaje jednog mladog studenta prava, koji bi mogao da promijeni vlast Fulđencija Batiste, tadašnjeg predsjednika Kube. Međutim, Kastro i Markes se upoznaju tek nakon Kubanske revolucije 1959. godine. Markes je tada radio kao novinar, a Kastro je pozvao sve novinare svijeta da podrže njegovu operaciju „Verdad“ koja je trebala da sa vlasti smakne Batistu. Tada su se samo kratko dopisivali. Uspjeh u revoluciji probudio je u Markesu nadu za boljim sutra u Latinskoj Americi i on je javno podržao Kastrov socijalistički režim. Ovo nije dugo trajalo, jer je nakon toga nastupila afera „Padilja“ u kojoj je uhapšen kubanski pjesnik Heberto Padilja zbog javnog kritikovanja Kastrovog sistema. Naravno, ovo nailazi na veliki otpor kod intelektualaca, koji sve više kreću da kritikuju Kastra, a posebno peruanski nobelovac, za kojeg ste sigurno čuli- Mario Vargas Ljosa. Markes i Ljosa su tada bili bliski prijatelji. Ipak, ovo nije zaustavilo Markesa da u tajnosti podržava Kastra.
U ovom periodu Kastro i Markes nisu bili pretjerano bliski. Čitajući nekoliko objavljenih članaka Kastra o Kubi, 1977. godine Markes se odlučuje da ga lično kontaktira. Kada su se napokon sreli u Nacionalnom hotelu Kuba, prvo su raspravljali o Markesovom putovanju u Angolu, a nakon toga su raspravljali o njegovoj posjeti u Africi, gdje je Markes imao problema sa morskom hranom. Tada su dugo pričali o morskim plovovima, a Markes je za Kastra rekao kako nije upoznao osobu koja se bolje razumije u morske plodove od njega.
U toku nekoliko godina razvija se prijateljstvo između ova dva velika imena. Markes tvdi da je njihovo prijateljstvo zasnovano na ljubavi prema književnosti. Tokom godina, razmjenjuju mnogo pisama. Markes često dolazi na Havanu, a njegov gost sve više biva upravo Kastro. Fidel je mnogo čitao, čak je bio u stanju da krene da čita knjigu naveče, a ujutru je završi i onda raspravlja o njoj sa Markesom.
Takođe, Markes je Kastru davao njegova djela da ih pročita. A jednom prilikom, kada mu je dao priču „Hronika jednog brodoloma“ gdje je opisao brod, Kastro je rekao kako to nije uradio vjerodostojno, te je tom prilikom ispravio sve sitnice u vezi sa opisom broda. Tada je Markes shvatio da više neće objaviti knjigu, bez da je Kastro pročita i ocijeni.
Međutim i Markes je snažno uticao na kubanskog lidera. On nikada nije javno govorio o negativnim stranama njegove vladavine, ali pošto su bili dobri prijatelji, Markes ga je kritikovao u četiri oka.
Markes umire 2014. godine, a tada se u kubanskim novinama Granama pojavljuje članak u kojem se opisuje utisak koji je Kastro ostavio na Markesa.
Ovo je Fidel Kastro kojeg vjerujem da znam. Čovjek strogih navika i nezasitnih iluzija, sa staromodnim formalnim obrazovanjem, opreznih riječi i prikrivenih tonova, nesposoban za poimanje bilo koje ideje koja nije kolosalna.
Markes
Kastro se nije oglasio povodom njegove smrti, samo je poslao vijenac na kojem je pisalo: ,,Za mog srdačnog prijatelja“. I on je nedugo nakon Markesa umro, tačnije 2016. godine.