Na ovom svijetu, kao i što i sami znamo, postoji mnogo granica i prepreka sa kojima se čovjek susreće. Ne samo fizički teritorijalnih granica, nego i onih na koje već nailazimo pri samom rođenju. Čovjekov život ispunjen je stalnim preprekama, a kao bebe već slusašmo silne zvukove koji nas okružuju i pomalo krećemo da usvajamo taj strani kod, koji sve više počinjemo da dešifrujemo. Pokušavamo da pronađemo način da prevaziđemo tu, za nas veliku, a za svijet malu prepreku. Maternji jezik se definiše kao prvi jezik kojem je dijete okruženo od rođenja. Ima ključni značaj u kulturološkom, socijalnom i intelektualnom razvitku jedne osobe. Tim jezikom se služimo kako bismo  shvatili svijet koji nas okružuje, ali isto tako kako bismo probali da izrazimo jedinstvenost svoga bića.

Maternji jezik predstavlja temelj jedne osobe, a temelji su, kako i svi znamo, jako važni. Na njima se kasnije gradi jedna cijela kuća naše ličnosti prepletena sa mnogim izazovima svakodnevnice.  Jezik se pokazao da je jedna od najmoćnijih granica, a kroz istoriju imali smo priliku da vidimo kako je taj isti jezik u stanju da ruši i gradi, da spaja i razdvaja i da pokreće najveće sile svijeta. Međutim, moć jezika ne ogleda se samo u tome što je često najveća barijera za svijet koji nas okružuje. On je naime, često i najveća barijera za nas same, naše postojanje i naše biće. Maternji jezik, baš zato, kao temelj našeg bića ima veliku ulogu u formiranju našeg identiteta. Čini mi se da ostaje i dio tog identiteta sve dok ne napustimo ovaj svijet.

Vuk Stefanović Karadžić je najbolje napisao ulogu maternjeg jezika:

,,Jezik je hranitelj naroda. Dokle god živi jezik, dokle ga ljubimo i poštujemo, njim govorimo i pišemo, pročišćavamo, dotle živi i narod, može se međusobno razumijevati i umno sjedinjavati, ne preliva se u drugi, ne propada.“

Kada jedna mlada osoba odluči da se otisne u svijet, odseli od svega što joj je poznato i drago i pokuša da svoju sreću potraži negdje drugo, ona nailazi na mnoge prepreke koje će biti od posebnog značaja za tkanje ličnosti i identiteta te mlade osobe. Zato je taj temelj maternjeg jezika od velikog značaja. Na osnovu njega mi otvaramo nove puteve za učenje novih jezika, za nove načine izražavanja i stalnom željom za napretkom. Rekla bih da je jedan od najvećih izazova mladih ljudi koji se odmetnu u svijet ta mogućnost ambivalencije. Da voliš svoje, ne zaboraviš ko si, odakle si i koji je tvoj maternji jezik, a da se opet prilagođavaš onome gdje si došao, ma kako god to strano bilo.

Kako se mijenjamo mi, tako se mijenja i jezik, ali se ne smije zaboraviti da je on naš temelj. Mora se stalno njegovati i što je najbitnije, voljeti. Nikada nijedan drugi jezik neće imati tu izražajnu moć kod jedne osobe kao maternji jezik, ma koliko god jezika drugih da naučimo. Samo na njemu moći ćemo uvijek, u bilo koje doba dana, na bilo kakav način da u potpunosti izrazimo svoje biće.

Ne dozvolimo da nas jezik razdvaja. Naprotiv, neka bude oružje koje nas spaja. Neka bude vječiti temelj na kojem ćemo zajedno dalje graditi i mijenjati svijet.

Milica Vuković (Tekst je napisan za stranicu OSSAW u sklopu projekta Nedjelja maternjeg jezika. Originalni tekst možete pročitati ovdje.)

Copy link