O značaju maternjeg jezika

Na ovom svijetu, kao i što i sami znamo, postoji mnogo granica i prepreka sa kojima se čovjek susreće. Ne samo fizički teritorijalnih granica, nego i onih na koje već nailazimo pri samom rođenju. Čovjekov život ispunjen je stalnim preprekama, a kao bebe već slusašmo silne zvukove koji nas okružuju i pomalo krećemo da usvajamo taj strani kod, koji sve više počinjemo da dešifrujemo. Pokušavamo da pronađemo način da prevaziđemo tu, za nas veliku, a za svijet malu prepreku. Maternji jezik se definiše kao prvi jezik kojem je dijete okruženo od rođenja. Ima ključni značaj u kulturološkom, socijalnom i intelektualnom razvitku jedne osobe. Tim jezikom se služimo kako bismo shvatili svijet koji nas okružuje, ali isto tako kako bismo probali da izrazimo jedinstvenost svoga bića.

Maternji jezik predstavlja temelj jedne osobe, a temelji su, kako i svi znamo, jako važni. Na njima se kasnije gradi jedna cijela kuća naše ličnosti prepletena sa mnogim izazovima svakodnevnice. Jezik se pokazao da je jedna od najmoćnijih granica, a kroz istoriju imali smo priliku da vidimo kako je taj isti jezik u stanju da ruši i gradi, da spaja i razdvaja i da pokreće najveće sile svijeta. Međutim, moć jezika ne ogleda se samo u tome što je često najveća barijera za svijet koji nas okružuje. On je naime, često i najveća barijera za nas same, naše postojanje i naše biće. Maternji jezik, baš zato, kao temelj našeg bića ima veliku ulogu u formiranju našeg identiteta. Čini mi se da ostaje i dio tog identiteta sve dok ne napustimo ovaj svijet.

Vuk Stefanović Karadžić je najbolje napisao ulogu maternjeg jezika:

,,Jezik je hranitelj naroda. Dokle god živi jezik, dokle ga ljubimo i poštujemo, njim govorimo i pišemo, pročišćavamo, dotle živi i narod, može se međusobno razumijevati i umno sjedinjavati, ne preliva se u drugi, ne propada.“

Kada jedna mlada osoba odluči da se otisne u svijet, odseli od svega što joj je poznato i drago i pokuša da svoju sreću potraži negdje drugo, ona nailazi na mnoge prepreke koje će biti od posebnog značaja za tkanje ličnosti i identiteta te mlade osobe. Zato je taj temelj maternjeg jezika od velikog značaja. Na osnovu njega mi otvaramo nove puteve za učenje novih jezika, za nove načine izražavanja i stalnom željom za napretkom. Rekla bih da je jedan od najvećih izazova mladih ljudi koji se odmetnu u svijet ta mogućnost ambivalencije. Da voliš svoje, ne zaboraviš ko si, odakle si i koji je tvoj maternji jezik, a da se opet prilagođavaš onome gdje si došao, ma kako god to strano bilo.

Kako se mijenjamo mi, tako se mijenja i jezik, ali se ne smije zaboraviti da je on naš temelj. Mora se stalno njegovati i što je najbitnije, voljeti. Nikada nijedan drugi jezik neće imati tu izražajnu moć kod jedne osobe kao maternji jezik, ma koliko god jezika drugih da naučimo. Samo na njemu moći ćemo uvijek, u bilo koje doba dana, na bilo kakav način da u potpunosti izrazimo svoje biće.

Ne dozvolimo da nas jezik razdvaja. Naprotiv, neka bude oružje koje nas spaja. Neka bude vječiti temelj na kojem ćemo zajedno dalje graditi i mijenjati svijet.

Milica Vuković (Tekst je napisan za stranicu OSSAW u sklopu projekta Nedjelja maternjeg jezika. Originalni tekst možete pročitati ovdje.)

Dok sam stajala ispred zatvorenih vrata onoga što je nekada bila naša knjižara u Beču, oblio me val bijesa i tuge. Gledajući taj prizor, postala sam svjesna koliko je kultura u ovom gradu postala krhka, na rubu opstanka. Sigurna sam da ova pandemija kulturnog propadanja, koja ubrzano zahvata sve društvene slojeve posljednjih godina, nije ograničena samo na Austriju ili Beč. To je univerzalni problem, duboko ukorijenjen u naše načine života i u sadržaj koji svakodnevno konzumiramo.

Ako se osvrnemo na naše matične države, postaje jasno da jadno stanje kulture u dijaspori nije izolovana pojava. Dekadencija kulturnog sadržaja, koja je već godinama prisutna u regionu, samo se reflektuje na dijasporu. Odsustvo podrške, raznovrsnosti i inovativnosti u kulturi postalo je pravilo, a ne izuzetak.

Beč, taj grad s toliko bogatom istorijom, poznat kao jedna od evropskih, pa i svjetskih prijestolnica kulture, istovremeno je i grad „naših ljudi.“ Naših koji su ga i izgradili, realni da budemo. A ko su zapravo „naši“? Jesu li to Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci, Makedonci? Iskreno, potpuno je nebitno. Svi smo na kraju „naši,“ jer smo svi, u očima drugih, stranci. Što je najgore, često smo jedni drugima stranci. Bez obzira na to koliko se trudili da se uklopimo, da se dodvorimo sistemima ili politikama, na kraju ostajemo oni „drugi.“

Svi smo na kraju „naši,“ jer smo svi, u očima drugih, stranci. Što je najgore, često smo jedni drugima stranci.

Uprkos činjenici da u Beču živi preko 400.000 ljudi s Balkana, kulturni sadržaj koji bi mogao zadovoljiti potrebe ove zajednice postaje sve oskudniji. Povremeno se održi neki rock koncert, poneka predstava s poznatim imenom, ali čak su i takvi događaji sve rjeđi. Naša kultura u Beču se, uglavnom, svodi na folklorna društva, koja su svakako vrijedna pažnje i podrške. Folklor čuva tradiciju i identitet, ali je problem što to često postaje jedina dostupna forma kulturnog izraza.

Tu su i nacionalne organizacije koje nude sadržaj prilagođen jednoj etničkoj grupi ili naciji. I dok je to možda korisno za one koji se prepoznaju u tim okvirima, mnogi od nas koji bismo željeli “šareniji” sadržaj nemamo gdje da se okrenemo. Kulturna ponuda za one koji žele raznovrsnost, otvorenost i dijalog između različitih identiteta jednostavno ne postoji.

I sve me to vodi ka pitanju: kako je moguće da u gradu gdje ljudi s Balkana decenijama žive, rade, obrazuju se i doprinose društvu, nema raznovrsnog, kvalitetnog kulturnog sadržaja? Kada kažem „kvalitetnog,“ mislim na sadržaj koji je inkluzivan, raznolik, i koji istinski reflektuje bogatstvo naših identiteta.

Jedan od razloga za to sigurno leži u procesu integracije i asimilacije. Mi smo, istorijski gledano, naučeni da se prilagođavamo sistemima. Često nismo imali izbora. Međutim, ta prilagodljivost često prelazi u pasivnost. Mnogi se povlače iz stvaranja jer je kulturna scena monopolizovana od strane šačice ljudi koji su na istoj poziciji već decenijama. Ti isti ljudi, često posvađani među sobom, ne ostavljaju prostor za mlade generacije, a sve se na kraju vrti oko novca. Novac je, naravno, važan, ali gdje su dostojanstvo, vizija, i spremnost da se gradi zajedničko dobro? Čini se da nam to nedostaje.

Bez kulture, gubimo svoj identitet. Razmislite samo, zašto je Bečka opera obasjana tolikim svjetlima? Svi žele da je vide, jer upravo ona simbolizuje srž austrijske kulture. Nasuprot tome, naši teatri, udruženja, knjižare, medijske kuće odavno su izgubile svoj sjaj. A i tamo gdje još postoje, svjetla im trepere, jedva upaljena, kao da odražavaju stanje našeg zajedničkog kulturnog duha.

Dok čekam još jedan „projekat“ koji će se baviti kulturnim sadržajem zajednice, već sada znam da će završiti jednako jalovo kao i prethodni. Preostaje mi jedino da se oslonim na sebe. Svoje misli usmjeravam u blog, pišem, radim, i pokušavam da barem kroz svoje male napore stvorim prostor za dijalog, kritiku i stvaranje. Možda je to jedini put. Možda promjena ne dolazi iz velikih sistema, već iz individualnih inicijativa koje se, korak po korak, šire poput krugova na vodi.