Spisateljice koje su obilježile svijet književnosti

Veoma je poznato da žene nisu oduvijek imale pravo glasa. Nisu imale pravo na obrazovanje, kao ni na stvaralaštvo. Na veliku žalost čovječanstva, još uvijek postoje oni koji smatraju da žena pripada u kuhinji i da je njen zadatak samo da rađa i odgaja djecu, bude dobra supruga svome mužu i ispunjava bračne dužnosti. Naravno, ovakva razmišljanja posebno su izražena u ruralnim dijelovima svijeta, u kojima postoji jedan vidljivi manjak edukacije.

Prema tome, kada se govori o svijetu književnosti, žene nisu imale pravo da čitaju, da pišu, samim tim ni da se obrazuju. Većina njih kada je kretala sa književnim stvaralaštvom morale su da pišu pod pseudonima, pretvarajući se da su muškarci. Upravo je ovo nešto na čemu se mora raditi, kako bi svi ljudi, bez obzira na pol, boju kože, naciju, vjeru imali pravo da budu jednaki, kao i pravo na edukaciju, posao, platu i naravno, pravo na glas i život. Ovim putem, evo nekoliko ženskih pisaca koje su meni veoma drage. Redoslijed nije bitan!

Dubravka Ugrešić

Vjerujem da je ova žena svima poprilično dobro poznata.

Dubravka Ugrešić rođena je u Hrvatskoj. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu, a u Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu bila je zaposlena dvadesetak godina. Napisala je tri knjige za decu, studiju o savremenoj ruskoj prozi, brojne članke o ruskoj književnosti, prevela je sa ruskog Borisa Pilnjaka i Danila Harmsa i uredila, između ostalog, antologiju ruske alternativne književnosti. Djela su joj prevođena na gotovo sve evropske jezike. Predavala je na više američkih i evropskih univerziteta (pored ostalih, na univerzitetima Harvard, UCLA, Columbia, te na Slobodnom univerzitetu u Berlinu). Dobila je i više važnih književnih priznanja (Austrijsku državnu nagradu za evropsku književnost 1998; Nagradu za esej “Jean Améry” za celokupno esejističko delo 2012). Bila je finalista za Man Booker International Prize 2009, a esej “Karaoke kultura” bio je u najužem izboru za National Book Critics Circle Award for Criticism 2011. Godine 2016. dobila je Neustadt International Prize for Literature. Živi u Amsterdamu.

Chimamanda Ngozi Adichie

Chimamanda Ngozi Adichie rođena 15. septembra 1977. godine. u Nigeriji. Njena djela se kreću od romana do kratkih priča. Opisana je u The Times Literary Supplement kao „najistaknutija“ u „povorci kritički priznatih mladih anglofonskih autora [koja] uspijeva privući novu generaciju čitatelja u afričku književnost“.

Adichie, koja je takođe i veliki borac za ženska prava, napisala je romane Ljubičasti hibiskus (2003), Pola žutog sunca (2006) i Americanah (2013), zbirku kratkih priča The Thing Around Your Neck (2009), kao i esej „Svi mi bismo trebali biti feministi“ (2014). Njezina najnovija knjiga, Dragi Ijeawele, ili Feministički manifest u petnaest prijedloga, objavljena je u 2017. godine 2008. godine dobila je MacArthur Genius Grant nagradu.

Marina Tsvetaeva

Marina Ivanovna Tsvetaeva rođena je 8. oktobra [O.S. 26. septembar] 1892. godine, a bila je ruska pjesnikinja. Njena djela smatraju se jednim od najvećih u ruskoj književnosti dvadesetog vijeka. Proživjela je i pisala o ruskoj revoluciji 1917. godine i velikoj moskovskoj gladi koja je uslijedila nakon revolucije. U pokušaju da spasi kćerku Irinu od gladi, smjestila ju je u državno sirotište 1919. godine, gdje je dijete ipak umrlo od gladi. Tsvetaeva je napustila Rusiju 1922. godine i živjela sa porodicom u rastućem siromaštvu u Parizu, Berlinu i Pragu prije nego što se vratila u Moskvu 1939. godine. Njen suprug Sergej Efron i kćer Ariadna Èfron (Alya) uhapšeni su zbog špijunaže 1941. godine, a Sergej je pogubljen. Tsvetaeva je izvršila samoubistvo 1941. godine. Kao lirsku pjesnikinju, njezina strast i odvažno jezičko eksperimentisanje označavaju je kao velikog pisca svog vremena koji je opisivao dubinu ljudskog postojanja.

Virdžinija Vulf

Virdžinija Vulf rođena je 25. januara 1882. godine i ubraja se u najznačajnije engleske romanopisce 20. vijeka. Jedna od najznačajnijih engleskih pisaca, a često se stavlja rame uz rame sa Džojsom i ubraja u ključne ličnosti modernizma. Autor je nekoliko romana koji su mahom prožeti autobiografskim detaljima, od kojih je svakako najpoznatiji Gospođa Dalovej (Mrs Dalloway, 1927), gdje Vulf eksperimentiše i usavršava tehniku toka svijesti. Takođe je poznata i po feminističkim stavovima koje je uglavnom iznosila u svojim esejima, te i po svom nedefinisanom seksualnom opredeljenju. Ono što je, međutim, obilježilo njen život jesu brojni psihički problemi, propraćeni nebrojenim nervnim krizama, kao i, paradoksalno, njena smrt, koja se često stavlja u prvi plan kada se govori o životu Virdžinije Vulf. Nevezano za tugu koju je nosila u sebi, ostaje i dalje jedna od najvećih ženskih figura, ne samo svijeta književnosti, nego i svijeta umjetnosti.

Harper Li

Nel Harper Li rođena je 28. aprila 1926 godine u Monrovilu, a bila je američki pisac romana najpoznatija po svom romanu Ubiti pticu rugalicu (To Kill a Mockingbird) iz 1960. godine. Naime, ovaj roman osvojio je i Pulicerovu nagradu, a Li je 2007. godine odlikovana Predsjedničkom medaljom slobode za svoj doprinos književnosti.

Harper Li je duže od pedeset godina odbijala da napiše drugi roman. U februaru 2015. je objavljeno da je Harper Li preko advokata dala dozvolu za objavljivanje knjige Idi i postavi stražara (Go Set a Watchman), čija se radnja događa deceniju nakon radnje opisane u delu Ubiti pticu rugalicu. Međutim, premda je nastavak prvog, novi roman je nastao ranije, to jest, Idi i postavi stražara predstavlja prvu verziju koju su izdavači odbili da objave, i iz koje je Li izvukla pojedine dijelove i razvila ih u knjizi Ubiti pticu rugalicu. Pošto je autorka bila slijepa, gluva i nepokretna od 2007. godine zbog posljedica šloga, i pošto je pet decenija uporno odbijala da napiše i objavi novo djelo, mnogi su se zapitali da li je Harper Li uopšte dala pristanak da se prva verzija knjige Ubiti pticu rugalicu objavi kao nova, posebna knjiga. Idi i postavi stražara se našao na policama knjižara u julu 2015. godine.

U knjizi Ubiti pticu rugalicu, Li piše o klasnim i rasnim predrasudama u američkom društvu tridesetih godina prošlog vijeka.

“Moramo vjerovati da smo nadareni za nešto – i tu stvar, bez obzira na cijenu, moramo postići.”
Maria Kiri

Drage djevojčice, dame, djevojke, žene, nikada ne dopustite da vas neko drugi definiše ili odredi vašu sposobnost stvaralaštva. Samo ste vi te koje odlučuju hoćete li biti žrtva ili pobjednik, i samo ste vi te koje sebi mogu postaviti granicu!

Thomas Bernhard (1931–1989) jedan je od najvažnijih austrijskih književnika 20. vijeka. Njegova djela, prepuna sarkazma, melanholije i britke društvene kritike, ostavila su neizbrisiv trag ne samo u književnosti njemačkog govornog područja nego i širom svijeta. Svojim romanima, dramama, pripovijetkama i autobiografskim zapisima Bernhard je postavio ogledalo društvu, neumoljivo razotkrivajući njegove licemjerne strane.

Burno djetinjstvo: korijeni njegove mračne vizije

Thomas Bernhard rođen je u Holandiji kao sin služavke Herte Bernhard i stolara Aloisa Zuckerstättera. Njegovo rano djetinjstvo obilježeno je stalnim selidbama: Beč, Seekirchen, Traunstein u Bavarskoj… Svako novo mjesto nosilo je sa sobom nova iskustva, ali i osjećaj nesigurnosti. Godine 1941. Bernhard je greškom poslan u nacistički odgojni dom u Saalfeldu. Ta traumatična iskustva duboko su ga obilježila i oblikovala njegovu književnu perspektivu. Njegov djed, Johannes Freumbichler, bio je ključna figura u njegovom životu. Kao pisac i intelektualac, Freumbichler je u Bernhardu probudio ljubav prema literaturi i ohrabrio ga da izrazi svoje misli bez ustručavanja. No, Bernhardov život nije bio lišen tragedija – 1949. godine izgubio je djeda, a samo godinu kasnije i majku, što je dodatno produbilo njegov osjećaj egzistencijalne usamljenosti.

Bernhardova mladost bila je ispunjena borbom s plućnom tuberkulozom. Već sa 18 godina suočavao se s bolnicama, smrću i vlastitom smrtnosti. Bolest ga je vodila ka introspekciji, što je i sam priznao: „Svaka bolest koju preživite postaje sjajna priča.“

U tim teškim trenucima razvila se njegova snažna povezanost s Hedwig Stavianicek, koja će mu ostati životna podrška do njene smrti 1984. godine. Stavianicek, bogata nasljednica i trideset sedam godina starija od Bernharda, bila je ključna osoba u njegovom životu. Bernhard ju je nazivao svojom Lebensmensch – osobom od presudne važnosti za njegov život. Njihova veza bila je intelektualna i emocionalna, a Stavianicek mu je pružala podršku tokom njegove literarne karijere. Zahvaljujući njoj, izašao je iz izolacije, postao deo austrijske elite i započeo plodnu književnu karijeru.

FOTO: Wikimedia Commons/Knjigocrvic/Canva

Uprkos zdravstvenim problemima, Bernhard je neumorno radio. Nakon što je napustio školu, učio je za trgovca, a zatim se posvetio umjetnosti – studirao je dramaturgiju i glumu na Mozarteumu u Salzburgu. Njegov književni proboj dogodio se 1963. godine s romanom Frost, koji je najavio njegovu specifičnu mješavinu filozofske introspekcije i društvene kritike. Iako je bio poznat širom Europe, Bernhard je većinu života provodio povučeno u svojoj kući u Obernathalu, daleko od javnosti. Njegova kuća bila je minimalistički uređena, a Bernhard je vodio samotnjački život, uživajući u tišini i prirodi. Upravo ovaj povučeni način života nije ga spriječio da piše o kompleksnim društvenim i filozofskim temama.

Kontroverze i literarna genijalnost

Bernhardova djela nisu nikoga ostavljala ravnodušnim. Romani poput Das Kalkwerk i Auslöschung istražuju teme izolacije i ludila, dok su njegove drame, poput Heldenplatz, izazivale žestoke političke polemike. Bernhard nije štedio ni austrijsko društvo ni institucije, zbog čega je stekao reputaciju „enfant terrible“ austrijske književnosti. Njegov testament, kojim je zabranio izvođenje svojih drama u Austriji, bio je posljednji čin pobune protiv zemlje koju je istovremeno volio i prezirao.

Idem, rekao sam sebi u tvrdoj fotelji, iz zemlje u kojoj je prognano, uništeno, izbrisano sve što je takozvanom čoveku duha ikad pružalo zadovoljstvo, a ako ne zadovoljstvo, onda bar mogućnost da sledi svoju egzistenciju, iz zemlje u kojoj izgleda vlada još samo najprimitivniji od svih nagona, onaj za održanjem, i u kojoj se i najmanji zahtev takozvanog čoveka duha u začetku guši. U kojoj korumpirana država i isto tako korumpirana Crkva zajedno vuku onaj beskrajan konopac koji su pre više vekova s najvećom bezobzirnošću i u isto vreme sasvim prećutno obavili oko vrata tog slepog i odista glupog naroda koji su njegovi vladari zbilja zatočili u njegovoj gluposti. U kojoj se istina gazi, a laž sa svih zvaničnih mesta uzdiže kao jedino moguće sredstvo za sve ciljeve.

Tomas Bernhard,
Odlomak iz knjige “Beton”

Bernhardov stil karakterizira duge rečenice, repetitivna struktura i mračan humor. Njegovi su protagonisti često izolirani intelektualci, čija opsesivna razmišljanja odražavaju piščevu filozofsku analizu ljudske egzistencije. Bio je ključan za razvoj posmodernističke književnosti u njemačkom govornom području i inspiracija mnogim piscima, poput Elfriede Jelinek. Unatoč pesimističnom tonu njegovih djela, Bernhardova proza često sadrži elemente crnog humora. Kritičari ističu da njegova djela predstavljaju ne samo istraživanje smrti već i svojevrsnu pobjedu života kroz humor i otpor. I ono što je još zanimljivo jeste da je Bernhard imao veliki uticaj na razvitak njemačkog jezika. Naime on ga je obogatio svojim specifičnim stilom, a njegov uticaj je vidljiv i u političkom diskursu. Njegove jezične konstrukcije i oštar kritički ton često su oponašali političari i mediji.

Tomas Bernhard je bio kontradiktorna i provokativna ličnost, neumoran u kritikovanju autoriteta i društvenih normi. U njegovom pogledu, katoličanstvo i nacionalsocijalizam predstavljali su samo različite strane iste medalje. Rugao se svetinjama, ali ne iz puke mizantropije, već iz posvećenosti individualizmu i nezavisnom duhu. Njegova književnost ostaje jedan od najprepoznatljivijih glasova epohe.

A Nobel?

Ironično je da je Bernhardov deda dobio austrijsku državnu nagradu za svoj jedini roman, dok je sam Bernhard, iako jedan od najnagrađivanijih austrijskih autora, tu nagradu zaobilazio. Njegov ogroman doprinos književnosti, koji je odjekivao širom Evrope, nikada nije prepoznat ni Nobelovom nagradom, iako bi je zasigurno zaslužio. Razlozi za to mogli bi ležati u njegovoj kontroverznoj reputaciji u Austriji, odakle je retko ili nikada nominovan, kao i u nesvakidašnjem, često uznemirujućem svetu koji je stvorio. Međutim, to objašnjenje postalo je neodrživo kada je 1994. Nobelova nagrada dodeljena njegovoj sunarodnici Elfridi Jelinek, poznatoj po još radikalnijem antinacizmu i kontroverznim likovima.

Bernhardov misaoni i „analitično ispovedni“ stil, s malo emocija, možda je čak pripremio teren za pisce poput Jelinek, čiji je glas bio toliko specifičan da je Bernhard uz nju delovao gotovo konzervativno.

S Thomasom Bernhardom završila je jedna epoha austrijske književnosti.

prevod sa njemačkog: knjigocrvić.com