Zanimljivosti iz svijeta pismenosti

Čovjek je oduvijek želio na različite načine da ostavi trag na ovoj planeti. Meni je to jako fascinantno, taj nagon ljudski da iza sebe nešto ostavimo. Samim tim, mislim da ne znamo mnogo toga o svijetu pismenosti i o tim prvim nagonima da zapišemo, dočaramo i prenesemo naše znanje i iskustvo.

Najraniji oblici pisanja sastojali su se od grupa slika ljudi i životinja, koji se nazivaju piktogrami. Najstariji piktogrami nastali su 3000 godina prije naše ere. Kako biste razumjeli šta je osoba željela da kaže, bilo je bitno da prepoznate simbol. Samim tim, jako lako se može desiti da se piktogrami pogrešno protumače. Baš zbog toga, društva su razvila ideograme, znakove ili slike, koji označavaju određene pojmove. Na primjer, slika dvije noge može da znači ,,ići“ ili nebo sa zvijezdama može da znači ,,noć“, ,,taman“ ili ,,crn“.

Prvi najstariji tekst napisan je na klinastom pismu. Stvorili su ga Sumerani u kasnom 4. milenijumu prije nove ere. Od samog početka pisanje je bilo važno za bilježenje podataka, kako ljudi ne bi samo morali da se oslanjaju na svoje pamćenje. Tako su se iz gore navedenih piktograma kasnije razvila i pisma. Ona su se koristila kako bi se bilježila imovina i zemljište, a grnčarija je bila omiljena za podlogu. U glinaste podloge su se utiskivali znakovi komadom trske (stilusom). Otisci su imali oblik klina, po čemu je pismo i dobilo ime.

Sigurno niste znali, da u isto vrijeme kada se razvijalo klinasto pismo, Kinezi su razvijali svoj način pisanja. Kinesko pismo složen je sklop piktograma, ideograma i znakova koji označavaju glasove. Postoji više od 50.000 znakova, a oni su se jako malo mijenjali sa vremenom. Samim tim, kinezi jako dobro mogu da razumiju tekstove napisane na kineskom, koji su stari 4000 godina.

Riječ ,,hijeroglifi“ na grčkom jeziku znači ,,svete razbarije“ jer se ovaj način pisanja koristio za natpise u grobnicama i hramovima. Na prvi pogled hijeroglifi izgledaju kao jednostavni piktogrami, ali zapravo oni se sa vremenom razvili u kompleksan sistem u kojem jedan hijeroglif može da znači jednu cijelu riječ egipatskog jezika, ili čak samo jedan zvuk.

Još uvijek se ne zna kada se i kako tačno razvila azbuka. Smatra se da je to bilo u Siriji i Palestini prije otprilike 3600 godina. Za razliku od ostalih oblika pisanja, azbuka koristi manji broj slova i daleko je jednostavnije naučiti. Ovu ideju su tako razvijali trgovci, pa su tako različiti narodi razvijali azbuke za svoj jezik. U nju danas spadaju grčki alfabet, ćirilična azbuka i latinična abeceda koja se danas koristi za sve zapadnoevropske jezike.

Grči alfabet nastao je tako što su Grci naučili pisati od Feničana sa kojima su trgovali prije otprilike 2800 godina. Oni su uljepšali oblik nekih feničanskih slova, promijenili znakove za samoglasnike i suglasnike i tako alfabet prilagodili svom jeziku. Naravno, dodali su i nova slova za glasove koji nisu postojali u feničanskom jeziku. U početku Grci su pisali u svim pravcima, čak i u spirali, a takvi tekstovi bi se čitali sa spoljne strane ka sredini. Tek kasnije su prešli na pisanje sa lijeva na desno i uveli znakove interpunkcije.

Drevni Egipćani utvrdili su da od biljke papirus mogu da naprave odličan materijal na kojem bi mogli zapisivati svoj jezik. Kada su zalihe papirusa počele da se smanjuju, zamjena je bila u pergamentu. Legenda kaže da je pergament izmislio pergamski kralj Eumenes II (197-158. prije n. e) jer nije mogao da dobija svoje uobičajne količine papirusa iz Egipta. Riječ pergament potiče od imena Pergam.

Svi znamo kakav je osjećaj kada knjigu koju bismo ponijeli na odmor jednostavno ne možemo da spakujemo u kofer ili torbu, jer je prevelika. U spas nam dolaze džepne knjige kao idealni saputnici na putovanjima.

Robert Fair de Graff shvatio je da može promijeniti način na koji ljudi čitaju tako što će knjige učiniti radikalno manjim. S obzirom na to da čitanje knjiga nije bilo dostupno svima, običnom narodu je bilo poprilično teško doći do dobrih romana. U Americi je bilo samo oko 500 knjižara, a sve su se nalazile u 12 najvećih gradova. Tada su knjige tvrdih korica koštale oko 2,5 dolara (što je danas više od 40 dolara).

De Graff je napravio revoluciju na tom tržištu kada je dobio potporu od Simon & Schustera da lansira Pocket Books (Džepnu knjigu) u maju 1939. godine. Mala 4 x 6 inča i po cijeni od samo 25 centi, Pocket Book promijenila je cijeli svijet književnosti učinivši je dostupnom za sve ljude. Odjednom su ljudi počeli mnogo više da čitaju, jer su knjige bile, ne samo jeftine, nego i praktične za prenosti. Takođe, radeći sa industrijom distribucije časopisa često prožetom gangsterima, De Graff je prodavao knjige tamo gdje nikada prije nisu bile dostupne – u trgovinama mješovitom robom, drogerijama i aerodromima. Tako je za dvije godine prodao oko 17 miliona knjiga.

„Doslovno nisu mogli pratiti potražnju“, kaže istoričar Kenneth C. Davis, koji je dokumentovao De Graffov trijumf u svojoj knjizi Two-Bit Culture.

U posao tako bacili i drugi izdavači. I, kao i svi oblici novih medija, knjige džepnog formata uspaničile su elite. Naravno, neke su knjige bile kvalitetna literatura, ali najviše su se prodavali misteriji i vesterni, što je bila potencijalna „poplava smeća“ koja je prijetila „još više umanjiti popularni ukus“. Ali nemir je također iznjedrio nove i izrazito američke književne žanrove, od oštrih detektivskih priča Mickeya Spillanea do cerebralne znanstvene fantastike Raya Bradburyja.

Financijski uspjeh knjiga mekih kroica postao je njegov kulturni pad. Medijski konglomerati kupili su novonastale džepne knjižare i počeli dizati cijene i juriti za bestselerima koji donose brzu zaradu. I dok meki uvezi ostaju popularni, više nisu vrtoglavo jeftiniji od tvrdih uveza.

Umjesto toga, danas se pojavljuje novi format čitanja koji mijenja teren. Mini-tableti i e-čitači ne samo da stanu u vaš džep; omogućuju da vam cijela biblioteka stane u džep. I, kao s De Graffovim izumom, e-čitači proizvode nove obrasce, cijene i izdavače.

Rezultat je, kaže Mike Shatzkin, glavni izvršni direktor Idea Logical Company, konsultantske tvrtke za izdavače, da se „više čita“. Međutim, postoji i mogućnost, da bi čitanje moglo zauzeti drugo mjesto u odnosu na drugu zabavu koju nude naši električni prijatelji, kao što su igrice i socijalne mreže. Ipak, vjerujem da ni sam de Graf nije sanjao kako će njegov izum da utiče na današnjicu.