Koliko god da ću toga pročitati u životu, uvijek ću se vratiti našim pjesnicima. Čini mi se da niko na ovom svijetu ne može ljepše i bolje da opiše ljudsku dušu, život, jad, čemer i ljubav. Valjda jer su oni moji, valjda jer za njih znam od malih nogu, valjda jer me uvijek ka sebi dozivaju. Jedan od njih je i moj omiljeni pjesnik, kojeg sam čak nekoliko puta spomenula na fakultetu u Beču. Gledali su me blijedo, ne znaju. Ne znaju da i mi imamo svog Bodlera, simbolistu čije pjesme opisuju vapaje duše. Imamo svog Vladislava.

Rođen je 12. marta 1880. godine u selu Zablać kod Čačka, kao deveto od trinaestoro dece. Nije volio školu, čak je bio i loš učenik. Maturu je polagao čak dva puta. Vrlo brzo je pronašao svoje mjesto u Čačku u kojem je prvo završio Gimnaziju, a zatim 1902. godine i Učiteljski fakultet. U vojsku nije išao. Oslobođen je zbog uskih grudi. Odmah potom, postavljen je za privremenog učitelja u Prliti, selu u blizini Zaječara. Nastavu nije voleo, a od svog malog učinka u poeziji nije imao veliki prihod. U Beograd je otišao 1903. godine, gdje postaje istaknut književnik nakon objavljivanja svojih pjesama u književnom časopisu Idila.

Za nadimak „Dis“ postojala su dva razloga. Prvi je to da Dis predstavlja ponavljanje drugog sloga njegovog imena. Kao drugo, Dis je na engleskom jeziku dio imena rimskog boga podzemnog sveta. Tako je želio da sebi da na važnosti, ali ujedno i da predstavi tamu u svojoj poeziji. U Beogradu je kao i mnogi pjesnici tog vremena i kao pripadnik „izgubljene generacije“ bio stalni gost u kafanama. Dis je zajedno sa svojim najboljim prijateljem Simom Pandurovićem smatran „djecom užasa“ (franc. enfants terribles) jer su bili pod uticajem Šarla Bodlera i naših predstavnika simbolizma, kao što su Šantić, Dučić, Rakić, Ćorović, pa čak i Skerlić prije nego što je napustio ovaj pravac. Jedan je od onih omiljenih pjesnika kojima se svi često vraćamo kada napustimo školske klupe.

A tada, 1911. godine u Beogradu sreće na Kalemegdanu jednu lijepu Hristinu. I nije prošlo mnogo vremena prije nego što su se ove dvije duše spojile. Nakon smrti Vladislava, Hristina je opisala njihov prve utiske o pjesniku:  “Nije mi se dopao, ali nisam mogla ni da pobegnem. Uđem kod drugarice, a kad izađem, on čeka preko puta kod ‘Čivutske kafane’. Iz kancelarije idem kući zaobilaznim putem, a on se nađe ispred mene – sad vi presudite je li to sudbina ili nešto drugo?”

Samo šest mjeseci nakon njihovog susreta, ovaj par se vjenčao i to u crkvi Sv. Marka u Beogradu. Ono što je simpatično, jeste to da su tom prilikom zaboravili vjenčano prstenje pa je kum predložio da se uzme gumica sa kišobrana. Međutim, sveštenik to nije prihvatio i morali su da sačekaju ispred crkve.Tada je mlada zamolila nepoznatu ženu da joj pozajmi nakratko prsten, samo da završe sa ceremonijom. Dis je tada imao 31, a Hristina 19 godina. Voljeli su se jako, a tu ljubav krunisali su sa dvoje djece Gordanom i Mutimirom.

Nažalost, ovo nije bilo idealno vrijeme, jer je par godina nakon toga započeo i Veliki rat, a nakon njega ubrzo je stigao i Drugi svjetski rat. Dis je morao da ide na Krf, a nakon toga 1916. godine i u Francusku. Tada počinju godine njihove odvojenosti i ovo teško pada pjesniku.

Dis je čuo da mu porodica gladuje, a prijatelj koga je zadužio na Krfu da podiže njegovu platu trošio je novac po kafanama.  U Srbiju ni dinara nije slao. Tim povodom pjesnik se uputio u Grčku, kako bi raščistio sve sa prijateljem. Prije nego što se ukrcao na brod sa koga nikada nije izašao, javio se Tinki i tom prilikom rekao: “Putujem danas. Da se oprostimo… Ja bih sebe kaznio smrću što sam u ovim prilikama povjerovao drugima.”

Brod na koji se ukrcao, istog toga dana je i potonuo. Dva dana kasnije izvučeno je tijelo velikog pjesnika. U džepovima su mu pronađene naočare i drahma i po (grčka valuta zamijenjena Eurom 2002. godine). Tijelo je vraćeno nazad, u plavu grobnicu.

Nakon smrti pjesnika, njegovoj supruzi Hristini nije bilo lako. Kada se rat završio, Hristina je smatrala da kao žena srpskog pjesnika i kurira Ministarstva prosvjete ima pravo na penziju. U istom tom periodu njihova kćerka Gordana umrla je od opekotina u požaru izazvanom nesrećnim okolnostima. A nesreći ove porodice ni time nije došao kraj. Njihov sin Mutimir nestao je bez traga kao pripadnik jedinica Draže Mihailovića. Žena čije je srce prepuklo tri puta, poživjela je sama još nekoliko godina.

I mrak ima svoje svetle strane, mis’o se rađa kad je sreća pusta.

Vladislav Petković Dis
Copy link