Čovjek koji je, čini mi se, svojom krvlju pisao stihove pjesama. Ostaće njegove riječi, odzvanjati generacijama koje će se vrtjeti u krug.

Mi smo išli putem. Put je bio dug.
Kasno opazismo da je taj put krug.

Fisharmonika

Kada pričamo o poeziji, bitno je napomenuti da je ona kroz istoriju i generacije mijenajala svoj oblik i formu. Međutim, ostaće oni koji ne umiru, oni čije pjesme će se uvijek učiti u školama. Jedan od njih je velikan književnosti, Tin Ujević. Rođen je kao Augustin Tin Ujević u Dizdara kuli u Vrgorcu. Od oca je naslijedio sklonost ka književnosti, a već u trinaestoj godini piše svoje prve stihove, koji nažalost nisu sačuvani.

Kako je teško biti slab, kako je teško biti sam, i biti star i biti mlad!

Svakidašnja jadikovka

Boem, buntovnik i genije- Ujevićev uzor bio je ni manje, ni više Baudelaiere, jedan od glavnih osnivača evropske moderne. Kao jedna od najpoznatijih zbirki njegovog stvaralaštva, a ujedno i prva koju je objavio- Lelek sebra, nameće se u književnosti kao veliki izazov zbog stila u kojem je napisana. Ono što ljude najviše asocira na ovog pisca, jeste upravo gore spomenuta riječ boem. Jeste, bio je boem, i to jedan od najvećih koje je Balkan ikada vidio. Ovakvim životom živio je u Beogradu, Sarajevu, Splitu, Mostaru, Imotskom, a posljednje godine, poslije rata, proveo je u Zagrebu, gdje je 1955. i preminuo. Ostale su njegove riječi, kao šapati slobode života.

Ne može sve što se voljelo da se drži,
Nemaju sve stvari neprekidne veze.
Mnogi list čeznutljiv gorko sunce sprži,
Cijeli komad duše ugine od jeze.

Ima i u meni hladan hodnik smrti,
Ima trijem kostura i dvorana leša.
I u mozgu mojem mlinica se vrti,
A drage ljubavi trg nemilo miješa.

Tko smije da kaže: srce žrtvovati?
Ipak srce vene, dio za dijelom.
Izgubljeno nikad više se ne vrati,
Nikada se više nadat srcu cijelom.

Nisam umro jednom, nego dva-tri puta.
Pitanje me muči: što mi još preosta?
I samo nevrijedni kakav trag moj pluta.
Kad mogu da volim, često već je dosta.

Sklonosti i sreće gade borca trijezna,
Koji ne oprašta izgubljenu meku.
Svak se čudi novom, i već nitko ne zna
Kad pogibe jedan svijet u čovjeku.

Suton u čovjeku