Svijet književnosti je jedan svijet prave magije. Ja sam ga upoznala tek nekada u srednjoj školi, a jedan od romana koji su krivi za moju zaljubljenost u ovaj svijet, jeste upravo Kockar. Autor ove sjajne knjige je ni manje, ni više, nego veliki Dostojevski. Uz pomoć njega, shvatila sam ulogu, značaj i moć riječi.

Znam da kada se spomene ime ovog velikog pisca, svima većinski na pamet padaju obimna djela, dugačke rečenice i opisi koji nemaju kraja. Većina vjerovatno pamti Dostojevskog po nekoj školskoj lektiri kada smo ga čitali sa polu otvorenim očima.

Za razliku od ostalih romana Dostojevskog, ovaj roman zaista nije previše dugačak. Mislim da je savršen za zimske dane i jednostavno uživanje u dobroj knjizi. Takođe, ukoliko želite da krenete čitati djela ovog pisca, ova knjiga je sjajna za to, upravo zbog svoje dužine, a opet u njoj možete da dobijete uvid u svijet i stil pisanja Dostojevskog.

Prva kategorija je uvijek – gospodar svog vremena, a druga – gospodar budućnosti. Prvi održavaju svijet i brojčano ga umnožavaju; drugi pokreću svijet i vode ga cilju. I jedni i drugi imaju potpuno ista prava na postojanje.

Kockar

Kockar je objavljen 1867. godine, kratko nakon romana Zločin i kazna. Priča o romanu, počela je tako što je Dostojevski došao u Viesbaden, i u nekoliko dana izgubio sav svoj novac na kocki. Zato mu brzo trebao prihod. U ljeto 1865. Dostojevski je obećao svom izdavaču Stelovskom da će napsati roman do 1. novembra. U suprotnom, izdavač bi dobio prava na izdavanje ostalih djela Dostojevskog bez da mu plati. Dostojevski je ovo prihvatio. Tako je Dostojevski za samo 26 dana diktirao roman svojoj daktilografkinji, a kasnije i supruzi Ani. Stelovski je napustio Sankt Petersburg 31. oktobra kako bi onemogućio dostavu romana na vrijeme. Međutim, Ana je imala ideju da roman preda notaru (svojevrsnom advokatu) i samim tim omogući dostavljanje do obećanog datuma. Naravno, Dostojevski je bio je i sam inspirisan kockom, koja je činila veliki dio njegovog života.

Kroz roman se prožimaju tri teme: strast prema kocki, život Rusa u inostranstvu i naravno, jaka ljubavna priča.

Ono što mene posebno fascinira kod Dostojevskog, jeste njegov fokus opisivanja ljudskih slabosti i unutrašnjih previranja. Jaka psihologija likova upakovana u sjajnu priču, čitaoce ne ostavlja ravnodušnim. Snažna naraciju u prvom licu prikazana iz perspektive Alekseja Ivanoviča, tutora koji radi za porodicu ruskog generala. Aleksej pokušava da se oslobodi reda tadašnje Rusije, ali se zapliće u stalnoj borbi i gubljenju na kocki. Njegova napeta borba prepliće se vezom sa generalovom nećakom Polinom, koja je glavni, fatalni ženski lik ovog romana. Naime, Dostojevski je ovom liku dao ime Polina po Apolinariji Suslovoj, sa kojom je bio u Evropi 1863. godine, kada je počeo opsesivno da se kocka. Polina je tada imala samo 21. godinu. Ova burna veza trajala je sa prekidima pune četiri godine. Ona kasnije postaje i inspiracija za lik Nastasje Filipovne u romanu Idiot.

Smiješan koliko i žalosan, na rubu onog svijeta gdje se život vrti o novcu, a isto tako gdje novac nije bitan. Snažan egzistencijalni kontekst osnovnog rizika od propasti: što duže postojiš, veće su šanse da ćeš sve izgubiti.

Dostojevski nam ovim romanom, daje mrve ljudske sreće, predstavlja male čovjekove pobjede i vjeru da se može živjeti u ovom životu sa ljubavi. Sa druge strane, uloga vremena, budućnosti i smrti stavljaju sve na jednu vagu života i postavlja se glavno pitanje, koliko je čovjek jak da odoli svim životnim udarcima?

Copy link