Ljubav i mržnja: Priča o porodici Tolstoj

Otvarajući prve stranice poznatog svjetskog romana Ana Karenjina, nemoguće je ne zapaziti ovu rečenicu: „Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica, nesrećna je na svoj način“.

Lav Tolstoj je jedno ime u književnosti koje neprestano biva čitano i analizirano. Urezao se toliko duboko u ovaj svijet i postao kanonizovan širom planete. Međutim, osim knjiga i biografije Tolstoja, postoji još jedan drugi aspekt na koji se možemo fokusirati kada se radi o ovom piscu, a to je ljubav u životu ovog pisca. Prva ljubavna osjećanja Tolstoj izražava već u svojoj osmoj godini. Tada je upoznao Sonječku Kološin, a ljubav se sve više povećavala sa vremenom. U jednom trenutku bio je jako ljubomoran jer je Sonječka razgovarala sa drugim momkom. Udario je i ona je pala sa balkona. Sonječka je nakon toga šepala godinama. Tolstoj je po svojoj prirodi bio jako nesigurna osoba. Imao je velike komplekse zbog svog fizičkog izgleda. Ovo se odražava na njegov pristup ženama, i Tolstoj počinje da bude stidljiv i povučen. Bio je zaljubljen mnogo puta, a sve više se davao porocima. Beskrajne Petrogradske noći provodio je družeći se sa alkoholom i kockom. Na kocki Tolstoj gubi nekoliko posjeda i kuća. Ali šta je pisac bez poroka, zar ne? Odlazio je i u javne kuće, kuneći se sebi svaki put, da je to posljednji put. Jednoga dana odlučuje da posjeti Sonječku, onu što je pala sa balkona, ali tada vidi da Sonječka ima tri kćerke. Ovo izaziva veliku sreću u Lavu, a jedna od njih, tačnije Sofija, postaće kasnije i njegov životni saputnik. I dok je Sofija rasla i stasavala kako bi se mogla udati, Tolstoj voli i jednu Valeriju, a i jednu Aleksandru, ali nikako da otkrije tu pravu ljubav. Tek kasnije zaprosio je, tada dovoljno stasalu, mladu Sofiju, koja ga par dana prije vjenčanja moli da pročita stranice njegovog dnevnika. On joj to dopušta, a mlada Sofija ne poznavajući zapravo čovjeka za kojeg se treba udati i drugu stranu koju 35-godišnji Tolstoj posjeduje biva pogođena i njena sumnja ka ovom čovjeku počinje da se povećava. Posebno zbog činjenice, što je Tolstoj kasnio na dan njihovog vjenčanja, čak i nekoliko sati. Brak je ipak sklopljen. Njihova ljubav je tada bila uzajamna, vatrena i činilo se-vječna.

Ali sa vremenom, Sofija je gajila sve veću ljubomoru prema Tolstoju i ženama sa kojima je bio. Lav i Sofija imali su 13 djece zajedno. Sofija nije mogla da trpi Tolstojeve ideje o socijalnoj reformi, a on nije imao interesa za muziku i fotografiju, koje je Sofija voljela. Koliko god da je ona bila ljubomorna, Tolstojeva ljubomora je ipak prevazilazila njenu i sve više rasla sa vremenom. Ovo je dovelo do toga da se bračni par sve više udaljava jedno od drugog. Oboje su se osjećali usamljenima i Tolstoj sve više želi da pobjegne od svoje supruge. Tada jedino što ga zadržava u braku jesu djeca. Ipak pred kraj života pobjeći će od nje i završiti na nekoj maloj ruskoj seoskoj željničkoj stanici Astopov, svoj veoma buran život 7. novembra 1910. godine zbog upale pluća. Sofija će tada primiti telegram u kojem će pisati samo: Umro Tolstoj.

Svi znamo kakav je osjećaj kada knjigu koju bismo ponijeli na odmor jednostavno ne možemo da spakujemo u kofer ili torbu, jer je prevelika. U spas nam dolaze džepne knjige kao idealni saputnici na putovanjima.

Robert Fair de Graff shvatio je da može promijeniti način na koji ljudi čitaju tako što će knjige učiniti radikalno manjim. S obzirom na to da čitanje knjiga nije bilo dostupno svima, običnom narodu je bilo poprilično teško doći do dobrih romana. U Americi je bilo samo oko 500 knjižara, a sve su se nalazile u 12 najvećih gradova. Tada su knjige tvrdih korica koštale oko 2,5 dolara (što je danas više od 40 dolara).

De Graff je napravio revoluciju na tom tržištu kada je dobio potporu od Simon & Schustera da lansira Pocket Books (Džepnu knjigu) u maju 1939. godine. Mala 4 x 6 inča i po cijeni od samo 25 centi, Pocket Book promijenila je cijeli svijet književnosti učinivši je dostupnom za sve ljude. Odjednom su ljudi počeli mnogo više da čitaju, jer su knjige bile, ne samo jeftine, nego i praktične za prenosti. Takođe, radeći sa industrijom distribucije časopisa često prožetom gangsterima, De Graff je prodavao knjige tamo gdje nikada prije nisu bile dostupne – u trgovinama mješovitom robom, drogerijama i aerodromima. Tako je za dvije godine prodao oko 17 miliona knjiga.

„Doslovno nisu mogli pratiti potražnju“, kaže istoričar Kenneth C. Davis, koji je dokumentovao De Graffov trijumf u svojoj knjizi Two-Bit Culture.

U posao tako bacili i drugi izdavači. I, kao i svi oblici novih medija, knjige džepnog formata uspaničile su elite. Naravno, neke su knjige bile kvalitetna literatura, ali najviše su se prodavali misteriji i vesterni, što je bila potencijalna „poplava smeća“ koja je prijetila „još više umanjiti popularni ukus“. Ali nemir je također iznjedrio nove i izrazito američke književne žanrove, od oštrih detektivskih priča Mickeya Spillanea do cerebralne znanstvene fantastike Raya Bradburyja.

Financijski uspjeh knjiga mekih kroica postao je njegov kulturni pad. Medijski konglomerati kupili su novonastale džepne knjižare i počeli dizati cijene i juriti za bestselerima koji donose brzu zaradu. I dok meki uvezi ostaju popularni, više nisu vrtoglavo jeftiniji od tvrdih uveza.

Umjesto toga, danas se pojavljuje novi format čitanja koji mijenja teren. Mini-tableti i e-čitači ne samo da stanu u vaš džep; omogućuju da vam cijela biblioteka stane u džep. I, kao s De Graffovim izumom, e-čitači proizvode nove obrasce, cijene i izdavače.

Rezultat je, kaže Mike Shatzkin, glavni izvršni direktor Idea Logical Company, konsultantske tvrtke za izdavače, da se „više čita“. Međutim, postoji i mogućnost, da bi čitanje moglo zauzeti drugo mjesto u odnosu na drugu zabavu koju nude naši električni prijatelji, kao što su igrice i socijalne mreže. Ipak, vjerujem da ni sam de Graf nije sanjao kako će njegov izum da utiče na današnjicu.