Zašto je važno čitati knjige?

U modernom i brzom svijetu u kojem živimo, sve je manji broj ljudi koji imaju strpljenje, ali i vrijeme da čitaju knjige. Navikli smo da vidljive rezultate dobijamo preko noći. Naš um postaje brzo zasićen informacijama, a samim tim se i sve manje možemo fokusirati. Čitanje nije niti dosadno, a niti beskorisno. Čak naprotiv. Čitanjem knjiga obogaćujete sebe na mnogo nivoa. Upravo ću sada da vam objasnim i kako, ali i zašto je čovjek sa svakom pročitanom knjigom bogatiji.

Čitanjem poboljšavate svoje kognitivne sposobnosti, proširujete um, znanje i omogućujete svom mozgu da razvije više ideja. Takođe, svom mozgu pomažete da bude fit, aktivan i svjež. Zvuči smiješno zar ne? Ali vjerujte mi zaista je tako. Vjerujem da postoji dosta ljudi kojima se književnost zgadila u osnovnoj ili srednoj školi, možda zbog knjiga koje niste tada mogli shvatiti, ili zbog neke nastavnice koja je bila stroga. Ali ponekad u životu treba preći prepreke, staviti sve ružne pojave i ljude na stranu, i okrenuti novi list. Novi list knjige.

Studije su pokazale, da 75% od self- made milionera čita do dvije knjige mjesečno. Upravo zbog toga što se čitanjem stvara lakša navika za primanje većeg broja informacija. To vam je kao trening, što više idete u teretanu i vježbate imaćete oblikovanije mišiće. Isto tako što više čitate vaš um će se bolje oblikovati, a vaš način izražavanja postaće elokventniji i mnogo, mnogo bogatiji.

Čitajte, obrazujte se! Samo čitanje uzdiže naš duh. Razgovor ga zbunjuje, a igra sputava.“
Volter

Okej, ako i ovo nije dovoljan razlog za čitanje. Evo još nekoliko.

Čitanjem proširujete svoje perspektive. Znate kako nam se svima u životu dešava da često vidimo stvari, pojave i ljude samo iz jedne perspektive. Upravo čitanjem dobijamo tu moć da ne dolazimo do zaključaka tako jednostavno i da se uvijek potrudimo shvatiti više strana priče. E sada, ono što bih posebno voljela da naglasim jeste to da se ne mora uvijek čitati fikcija. Književnost je preširoka. Ona nudi beskrajne mogućnosti i izbore štiva. A to štivo može biti od toga kako postati uspješan bloger, pa sve do književnosti Dostojevskog. Upravo tim povodom, čitajući knjige ne umarate svoj um i mozak, nego čak naprotiv, vi ga odmarate. U takvom stanju, vaš um kreće da prikuplja pasivno informacije, pa se onda i sami iznenadite ponekad kada se sjetite odgovora na neko pitanje, prepoznate referencu ili jednostavno razumijete šalu. Sve to dolazi čitanjem. U knjigama je skrivena sva mudrost ovog svijeta, vjerujte mi. Desiće vam se da ponekad prolazite kroz neke faze u životu, ne možete da pričate sa ljudima o njima, ali uvijek postoji neka knjiga u kojoj neki lik prolazi baš to isto što i vi. Počećete da razvijate maštu razmišljajući o bojama, gradovima, likovima i životima, a svojim prijateljima moći ćete da dijelite najbolje savjete. Možda sve ove promjene neće doći preko noći, ali način na koji ćete postati zreliji doći će postepeno, a ljudi oko vas krenuće to da primjećuju. Postaćete skromniji, opušteniji, elokventniji i izražajniji u svakom smislu. Znanje se ne stiče samo fakultetskim diplomama, znanje se stiče neprestanim radom na sebi. Čitanjem ćete se zabaviti, sažaliti, ponekad nasmijati, ali i zaplakati. Proći ćete sve one živote za koje u ovom jednom niste imali vremena. Shvatićete i to shvatanje svijeta oko sebe vam neće teško pasti.

Svi oni koji kažu da ne vole da čitaju, ja im samo mogu reći: Sigurna sam da niste još uvijek pronašli pravu knjigu za sebe!

Dok sam stajala ispred zatvorenih vrata onoga što je nekada bila naša knjižara u Beču, oblio me val bijesa i tuge. Gledajući taj prizor, postala sam svjesna koliko je kultura u ovom gradu postala krhka, na rubu opstanka. Sigurna sam da ova pandemija kulturnog propadanja, koja ubrzano zahvata sve društvene slojeve posljednjih godina, nije ograničena samo na Austriju ili Beč. To je univerzalni problem, duboko ukorijenjen u naše načine života i u sadržaj koji svakodnevno konzumiramo.

Ako se osvrnemo na naše matične države, postaje jasno da jadno stanje kulture u dijaspori nije izolovana pojava. Dekadencija kulturnog sadržaja, koja je već godinama prisutna u regionu, samo se reflektuje na dijasporu. Odsustvo podrške, raznovrsnosti i inovativnosti u kulturi postalo je pravilo, a ne izuzetak.

Beč, taj grad s toliko bogatom istorijom, poznat kao jedna od evropskih, pa i svjetskih prijestolnica kulture, istovremeno je i grad „naših ljudi.“ Naših koji su ga i izgradili, realni da budemo. A ko su zapravo „naši“? Jesu li to Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci, Makedonci? Iskreno, potpuno je nebitno. Svi smo na kraju „naši,“ jer smo svi, u očima drugih, stranci. Što je najgore, često smo jedni drugima stranci. Bez obzira na to koliko se trudili da se uklopimo, da se dodvorimo sistemima ili politikama, na kraju ostajemo oni „drugi.“

Svi smo na kraju „naši,“ jer smo svi, u očima drugih, stranci. Što je najgore, često smo jedni drugima stranci.

Uprkos činjenici da u Beču živi preko 400.000 ljudi s Balkana, kulturni sadržaj koji bi mogao zadovoljiti potrebe ove zajednice postaje sve oskudniji. Povremeno se održi neki rock koncert, poneka predstava s poznatim imenom, ali čak su i takvi događaji sve rjeđi. Naša kultura u Beču se, uglavnom, svodi na folklorna društva, koja su svakako vrijedna pažnje i podrške. Folklor čuva tradiciju i identitet, ali je problem što to često postaje jedina dostupna forma kulturnog izraza.

Tu su i nacionalne organizacije koje nude sadržaj prilagođen jednoj etničkoj grupi ili naciji. I dok je to možda korisno za one koji se prepoznaju u tim okvirima, mnogi od nas koji bismo željeli “šareniji” sadržaj nemamo gdje da se okrenemo. Kulturna ponuda za one koji žele raznovrsnost, otvorenost i dijalog između različitih identiteta jednostavno ne postoji.

I sve me to vodi ka pitanju: kako je moguće da u gradu gdje ljudi s Balkana decenijama žive, rade, obrazuju se i doprinose društvu, nema raznovrsnog, kvalitetnog kulturnog sadržaja? Kada kažem „kvalitetnog,“ mislim na sadržaj koji je inkluzivan, raznolik, i koji istinski reflektuje bogatstvo naših identiteta.

Jedan od razloga za to sigurno leži u procesu integracije i asimilacije. Mi smo, istorijski gledano, naučeni da se prilagođavamo sistemima. Često nismo imali izbora. Međutim, ta prilagodljivost često prelazi u pasivnost. Mnogi se povlače iz stvaranja jer je kulturna scena monopolizovana od strane šačice ljudi koji su na istoj poziciji već decenijama. Ti isti ljudi, često posvađani među sobom, ne ostavljaju prostor za mlade generacije, a sve se na kraju vrti oko novca. Novac je, naravno, važan, ali gdje su dostojanstvo, vizija, i spremnost da se gradi zajedničko dobro? Čini se da nam to nedostaje.

Bez kulture, gubimo svoj identitet. Razmislite samo, zašto je Bečka opera obasjana tolikim svjetlima? Svi žele da je vide, jer upravo ona simbolizuje srž austrijske kulture. Nasuprot tome, naši teatri, udruženja, knjižare, medijske kuće odavno su izgubile svoj sjaj. A i tamo gdje još postoje, svjetla im trepere, jedva upaljena, kao da odražavaju stanje našeg zajedničkog kulturnog duha.

Dok čekam još jedan „projekat“ koji će se baviti kulturnim sadržajem zajednice, već sada znam da će završiti jednako jalovo kao i prethodni. Preostaje mi jedino da se oslonim na sebe. Svoje misli usmjeravam u blog, pišem, radim, i pokušavam da barem kroz svoje male napore stvorim prostor za dijalog, kritiku i stvaranje. Možda je to jedini put. Možda promjena ne dolazi iz velikih sistema, već iz individualnih inicijativa koje se, korak po korak, šire poput krugova na vodi.