Knjige nisu bauk! Kako krenuti da ih čitate?

Ne znači da ste inteligentniji ukoliko čitate. Možda ćete postati zreliji, ali ni to nije sigurno. Molim vas imajte to na umu. Proces čitanja knjige je subjektivan. Kako zavisi od osobe koja čita određenu knjigu, tako zavisi i od knjige koja se čita. Nauka i neki mnogo pametniji ljudi od mene su utvrdili da postoji mnogo vrsta inteligencije. Prema tome, ja koja volim da čitam knjige, sam zaista moron kada se radi o matematici. Isto tako, neko ko je briljantan za matematiku, možda ne može da napiše školski sastav. Opet sa druge strane, postoje ljudi koji mogu i da napišu sastav, ali i da briljiraju u matematici. Svi smo mi posebna bića za sebe, svi imamo svoje pozadine i svoje osobnosti. To je skroz okej. Takođe puno faktora utiče na razvitak jedne osobe, prema tome, nemoguće je prema svima koristiti isti šablon i svrstati sve u istu grupu.

Ne mogu a da ne kažem kako ljubav prema određenoj oblasti ili nauci dolazi od ljudi koji nas tome podučavaju. Zato smatram da učitelji, nastavnici i profesori imaju posebne uloge u životu mladih ljudi. Oni su ti koji mogu ili da nas zainteresuju, ili da nam zgade određenu oblast. Bez uvrede svim profesorima jezika i književnosti, čini mi se da dosta djece, upravo zbog ljudi koji im predaju, a pomalo i zbog kućnog odgoja, stvaraju sve veću odbojnost prema knjigama. Molim vas, učite svoju djecu od malih nogu da knjige nisu strašne, čak naprotiv. A vi učitelji, privlačite tu djecu da čitaju. Svakoj knjizi se može pristupiti na hiljadu različitih načina. I ako je knjiga „debela“ i velika ne znači da je dosadna. I ako neko ima svoju viziju knjige i pisca, ne znači da je to pogrešno. Zaista ne želim na taj način da pametujem niti bilo kome da kažem kako da radi svoj posao. Ovo je samo mišljenje osobe koja je prošla kroz različite sisteme edukacije, odrasla u porodici gdje se knjiga cijeni, i smatra da može bar mrvicu o tome nekome nešto da kaže.

Elem, da više ne dužim i ne smaram. Ni vas, a ni sebe, željela bih da vama, odraslim osobama, predstavim nekoliko savjeta kako da krenete sa čitanjem knjiga. Prije svega, moram da naglasim kako živimo u poprilično brzom svijetu, gdje se cijene brze informacije i gdje postoji manjak vremena za čitanje ili bilo koju aktivnost koja zahtijeva mentalno naprijezanje. Meni se ovo lično ne dopada. Postoje takođe i odrasle osobe koje prosto, eto nisu razvile naviku čitanja knjiga. Možda nemaju strpljenja, krenu da zijevaju i jednostavno ih ,,smara“ već pogled na knjigu. Ali i u tom, takvom jednom svijetu, postoje načini kako da, ukoliko to zaista želite, krenete da čitate knjige. To možete uraditi na nekoliko načina:

Nemojte se bojati knjiga. Prije svega shvatite molim vas da knjige nisu ništa strašno. Ako već želite da krenete sa čitanjem knjiga, onda je i vrijeme da prestanete da ih posmatrate kao nešto što je bauk ili „smorčina“. Morate da krenete od misli, pa tek onda utvrdite korake kako da to promijenite. Debljina knjige ne određuje, niti njen kvalitet, a niti njenu sadržinu. To znači da postoji mnogo knjiga koje su ekstremno teške za čitanje, kao npr. filozofske knjige, ali su prosto sažete u nekih 200 stranica. A postoje i one koje su odmor za dušu, a imaju po 700 stranica.
Imajte na umu da je književnost jako opširna. Znači, školska lektira nije sve od književnosti. Po mom ličnom mišljenju, školsku lektiru biste trebali pročitati zbog sebe i sazrijevanja svoje ličnosti, ali ona nije sve što jedan svijet književnosti nudi. Ako želite da krenete sa čitanjem knjiga, popričajte sami sa sobom i pokušajte odgonetnuti šta je to što vas interesuje. Nije pogrešno, a niti loše ako krenete da čitate neki žanr, odnosno neku knjigu i shvatite da vas ne privlači. Nemojte se siliti, ostavite je sa strane. Možda će doći neki bolji dani kada će vas baš ta knjiga privući. Možda i neće. I opet, to je sasvim uredu.
Gledajte na to kao na vrijeme za sebe. Kako se naš život odvija poprilično brzo, mislim da je jako bitno da čovjek u toku dana odvoji vrijeme za neki svoj svijet. Ako se već odlučite da biste voljeli da više čitate ili da krenete da čitate, pokušajte da gledate na to sve, kao na nešto gdje ćete se vi apsolutno posvetiti sebi. Ostavite prijatelje, porodicu, djecu, posao, kućne obaveze sa strane i uronite u taj neki roman, u tu priču. Znam i razumijem da je za mnoge to teško, pogotovo u današnjem kapitalizmu, ali ako ne uzmete vrijeme za sebe, kako očekujete da ćete napuniti baterije i pružiti svijetu ono što biste voljeli da pružite?
Nemojte da se opterećujete čitanjem. Ukoliko krenete da se opterećujete i razmišljate o čitanju i razlozima zašto ne čitate, samo će vam se još više zgaditi svijet književnosti. Čitanje ne bi trebalo da bude nešto što nekoga opterećuje. Čak ni ako je u pitanju škola i ocjena, a kamoli ako se radi o odrasloj osobi koja bi voljela da krene sa upoznavanjem svijeta književnosti.
Pričajte sa bliskim ljudima. Okej, znam da sada zvučim kao neki lifestyle blogger, što zaista nisam, ali razgovarajte. Zapamtite, niko vas ne poznaje bolje od ljudi koji vas okružuju i ljudi koje volite. Diskutujte o problemima i željama. Recite im da biste voljeli da krenete čitati knjige više, možda baš neko od njih ima krasne preporuke i ideje kako da unaprijedite svoj ulazak u svijet književnosti.

I na kraju, molim vas ne zaboravite. Imate samo jedan život. Uživajte u njemu. Ako vam se čita- čitajte. Ako vam se pjeva-pjevajte. Ako vam se crta-crtajte. Ako vam se ljubi-ljubite. Živimo u nepredvidljivom vremenu, i možda baš danas je ono što se broji. Možda nema sutra. Učinite ovo danas nezaboravnim.

Dok sam stajala ispred zatvorenih vrata onoga što je nekada bila naša knjižara u Beču, oblio me val bijesa i tuge. Gledajući taj prizor, postala sam svjesna koliko je kultura u ovom gradu postala krhka, na rubu opstanka. Sigurna sam da ova pandemija kulturnog propadanja, koja ubrzano zahvata sve društvene slojeve posljednjih godina, nije ograničena samo na Austriju ili Beč. To je univerzalni problem, duboko ukorijenjen u naše načine života i u sadržaj koji svakodnevno konzumiramo.

Ako se osvrnemo na naše matične države, postaje jasno da jadno stanje kulture u dijaspori nije izolovana pojava. Dekadencija kulturnog sadržaja, koja je već godinama prisutna u regionu, samo se reflektuje na dijasporu. Odsustvo podrške, raznovrsnosti i inovativnosti u kulturi postalo je pravilo, a ne izuzetak.

Beč, taj grad s toliko bogatom istorijom, poznat kao jedna od evropskih, pa i svjetskih prijestolnica kulture, istovremeno je i grad „naših ljudi.“ Naših koji su ga i izgradili, realni da budemo. A ko su zapravo „naši“? Jesu li to Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci, Makedonci? Iskreno, potpuno je nebitno. Svi smo na kraju „naši,“ jer smo svi, u očima drugih, stranci. Što je najgore, često smo jedni drugima stranci. Bez obzira na to koliko se trudili da se uklopimo, da se dodvorimo sistemima ili politikama, na kraju ostajemo oni „drugi.“

Svi smo na kraju „naši,“ jer smo svi, u očima drugih, stranci. Što je najgore, često smo jedni drugima stranci.

Uprkos činjenici da u Beču živi preko 400.000 ljudi s Balkana, kulturni sadržaj koji bi mogao zadovoljiti potrebe ove zajednice postaje sve oskudniji. Povremeno se održi neki rock koncert, poneka predstava s poznatim imenom, ali čak su i takvi događaji sve rjeđi. Naša kultura u Beču se, uglavnom, svodi na folklorna društva, koja su svakako vrijedna pažnje i podrške. Folklor čuva tradiciju i identitet, ali je problem što to često postaje jedina dostupna forma kulturnog izraza.

Tu su i nacionalne organizacije koje nude sadržaj prilagođen jednoj etničkoj grupi ili naciji. I dok je to možda korisno za one koji se prepoznaju u tim okvirima, mnogi od nas koji bismo željeli “šareniji” sadržaj nemamo gdje da se okrenemo. Kulturna ponuda za one koji žele raznovrsnost, otvorenost i dijalog između različitih identiteta jednostavno ne postoji.

I sve me to vodi ka pitanju: kako je moguće da u gradu gdje ljudi s Balkana decenijama žive, rade, obrazuju se i doprinose društvu, nema raznovrsnog, kvalitetnog kulturnog sadržaja? Kada kažem „kvalitetnog,“ mislim na sadržaj koji je inkluzivan, raznolik, i koji istinski reflektuje bogatstvo naših identiteta.

Jedan od razloga za to sigurno leži u procesu integracije i asimilacije. Mi smo, istorijski gledano, naučeni da se prilagođavamo sistemima. Često nismo imali izbora. Međutim, ta prilagodljivost često prelazi u pasivnost. Mnogi se povlače iz stvaranja jer je kulturna scena monopolizovana od strane šačice ljudi koji su na istoj poziciji već decenijama. Ti isti ljudi, često posvađani među sobom, ne ostavljaju prostor za mlade generacije, a sve se na kraju vrti oko novca. Novac je, naravno, važan, ali gdje su dostojanstvo, vizija, i spremnost da se gradi zajedničko dobro? Čini se da nam to nedostaje.

Bez kulture, gubimo svoj identitet. Razmislite samo, zašto je Bečka opera obasjana tolikim svjetlima? Svi žele da je vide, jer upravo ona simbolizuje srž austrijske kulture. Nasuprot tome, naši teatri, udruženja, knjižare, medijske kuće odavno su izgubile svoj sjaj. A i tamo gdje još postoje, svjetla im trepere, jedva upaljena, kao da odražavaju stanje našeg zajedničkog kulturnog duha.

Dok čekam još jedan „projekat“ koji će se baviti kulturnim sadržajem zajednice, već sada znam da će završiti jednako jalovo kao i prethodni. Preostaje mi jedino da se oslonim na sebe. Svoje misli usmjeravam u blog, pišem, radim, i pokušavam da barem kroz svoje male napore stvorim prostor za dijalog, kritiku i stvaranje. Možda je to jedini put. Možda promjena ne dolazi iz velikih sistema, već iz individualnih inicijativa koje se, korak po korak, šire poput krugova na vodi.